Što da vam pišem, braćo, kad već sve znate. Eto, ovaj put ne mogu, a da ne napišem da ne mogu, a da ne primjetim kako se u glavama mnogih studenata udobno smjestilo razmišljanje o zaposlenju nakon završetka studija. Ovaj problem ne bi bila moja tema, da razmišljanje o njemu ne postaje teškoća koja u sebi skriva neopisivu snagu da dobrano izmori čovjeka. Čovjek, student, počinje sve više i više razmišljati o budućnosti, dajući prednost onakvim predviđanjima koja obećavaju koliko-toliko dobar život. No, možemo li ostati nerealni optimisti, ako u obzir uzmemo postojeće stanje i pretpostavku, koja se sada već može poistovijetiti sa činjenicom: teško da ćemo, braćo moja, pronaći posao kao sociolozi. (?)

Budućnost je lako predvidjeti kada je u pitanju period vremena do završetka studija. Barem većini. Međutim, pravo pitanje je što ćemo i kako ćemo nakon što kopiranu diplomu prikeljimo na zid namjesto slike na kojoj Isus posljednji put večera sa svojim učenicima. To pitanje, nažalost, u svakoj zabrinutoj glavi studenta zahtijeva odgovor. Sagledavanje problema u kontekstu postojećeg stanja pretpostavlja kako će vjerojatno većina nas provesti godine i godine nezadovoljni činjenicom da ne možemo pronaći posao koji bismo željeli raditi. Da bismo stvar učinili što jednostavnijom i uskratili si ponešto muka, ja zaista predlažem metodu razmišljanja koja uključuje nerealni optimizam. Nazor prožet životnom radošću i nada, to je ono što nam je potrebno, pogotovo u ovim teškim vremenima krize. Ističem ovime kako je vrlo bitno zadržati samopouzdanje i ne očajavati. Da, čak i ako nam svi poznanici prigovaraju i govore kako nikada nećemo naći posao kao sociolozi. Ionako njihovi ukori ne bi trebali imati smisla jer se opravdano sumnja u to kako nitko zapravo ne zna što je sociologija. Čak ni ja ne znam. Ja sam čovjek podatna srca (?) i djevičanske naravi (!) što blaženo isijava optimizmom (...) i ovakvi me problemi transformiraju u nespokojnog čovjeka koji neumorno traga za smislom snažne privrženosti što ju osjeća prema znanosti koju ne zna definirati. Moram reći, meni je sociologija baš super. I želim ju jednog dana nekome pokazati, želim ju prakticirati. I zato želim pronaći krivce, koji jesu krivi i koji bi mogli biti krivi za to što ja jednog dana možda ili vjerojatno neću raditi kao sociolog!

Ako je kriva sociologija: možda je zabavno naglasiti kako, osim jednog na burzi u Koprivničko-križevačkoj županiji*, radno mjesto sociologa ne postoji. Tetama i stričekima koji rade u Zavodu za zapošljavanje oglas za radno mjesto sociologa dođe umjesto vica mjeseca. Želim reći da je radno mjesto sociologa stvar koja postoji (teoretski) samo zato što postoji to zanimanje. Takvo stanje možda pronalazi svoj uzrok u činjenici da se sociologija nije profilirala u društvu kao praktična znanost i za one koji rade još smo uvijek samo oni koji filozofiraju. Kad se sagleda raspon varijacija, nije istina da ne možemo raditi nigdje, već da možemo raditi u svim djelatnostima u kojima jest ili može biti prepoznat potencijal potrebovanja naših usluga. Neka vam mašta proradi: ako isključimo rad u školama (jer je poprilično neprivlačan mladim sociolozima), rad u institutima (jer je poprilično nemoguće tamo dobiti posao), rad u državnim tijelima (jer se valjda tamo zapošljavaju samo oni sa nekakvom vezom) i rad u medijima (jer bismo htjeli raditi kao sociolozi, a ne ko quasi-novinari), što nam ostaje? Teško pitanje, zar ne. E pa dok mi ne iznađemo odgovor, neće ga ni drugi ponuditi, u to sam uvjerena.

Ako je kriva država: okvirni problemi sa mog stanovišta sastoje se u tome što je situacija u našoj državi takva da se radna mjesta zatvaraju, a ne otvaraju nova. Rizično ponašanje poduzenika jenjava, investicija je riječ izbrisana iz rječnika, a sve zato što je ekonomija do grla u govnima. Onaj što se nekad zvao Možda Napredak sada se zove Rapidno Nazadovanje. U takvim uvjetima, ne samo da primarni interes nisu mladi znanstvenici koji nemaju priliku raditi u svojoj struci, već je sama potreba za mijenjanjem takve situacije zanemarena. Ta naša socijalna država, brutalno se bahati i kao jedan od najvažnijih ciljeva u sferi obrazovanja označava povećanje postotka visokoobrazovanih, dok istovremeno ne pruža minimalne napore da omogući priliku mladim znanstvenicima da sa 80 godina ne umru sa 5 godina radnog staža. Krivac koji se najčešće spominje, a i najčešće proklinje, jest država. Zanimljivo je to što, koliko god ju krivili, zapravo nikad ne znamo koga točno u toj apstraktnoj tvorevini možemo za bilo što okriviti. Šteta.

Ako su krivi Hrvatski studiji: jučer sam utrošila sat vremena, ako ne i više, da osvježim pamćenje, da se podsjetim na kojim su sve web adresama i sa kojim argumentima kritizirali Hrvatske studije. Iako se u proteklih nekoliko godina opetovano potezala rasprava o razlici kvalitete Hrvatskih studija i Filozofskog fakulteta, čini mi se kako se o tome više baš i ne priča. No, bit će da to nama malo znači, jer to što se o tome ne priča ne znači da se čitava javnost još uvijek ne klanja božjem fakultetu. Često se vrednovanje diploma Hrvatskih studija odnosi na obezvrijeđivanje istih, i niti to nam ne ide u prilog. To je, možda, uz situaciju u državi, najteža okolnost u kojoj će se naši studenti morati snaći. Možda, kažem. Pitanje koje mi se, eto, javlja jest ima li visoko uzdignut Filozofski fakultet još uvijek opravdanje što ga se na svakoj osnovi proziva boljim od Hrvatskih studija? Izgleda da je to ipak teško dokučivo područje. Mogu se davati samo subjektivna viđenja, a to nam opet znači malo ili nimalo.

Ako su krivi pojedinci: ne isključujem mogućnost da je pojedinac sam odgovoran za to što je nezaposlen (sociolog), ali o tome nemam potrebu razmišljati niti pisati.

Nakon što sam se raspisala, a da nisam odgovorila na pitanje iz uvodnog dijela teksta, umjesto odgovora pitam vas: kako ostati optimističan? Kako, kada sve upućuje na to da nećemo imati više sreće sa zaposlenjem nego generacije što su diplomirale prije nas. Otići u tuđinu čini se najbolje, ali ostati ovdje ponekad se ipak čini slađe (pa valjda zato nitko ni ne odlazi). Kako sigurno nećemo dočekati dan kada će se u Lici, koja još uvijek proživljava posljedice masovnog ekzodusa, izgraditi i uspostaviti prestižan Europski institut za društvena istraživanja, ili što slično tome, izgleda da se prisilno moramo okrenuti tom bijednom nerealnom optimizmu i nadati se da će se s neminovnim društvenim promjenama poput Gospe u Međugorju ukazati i potreba za sociolozima. Ili da vam pravo kažem: nemam suviše pozitivnih misli koje bi bile dovoljno jake, da uspiju ukazati na dobru budućnost i osiguran posao. Ali, moram još jednom naglasiti da sam vječni optimist i imam snage tvrditi da nije baš sve tako sivo. Naime, još uvijek nam preostaje mogućnost da možda ne pogriješimo u odabiru partnera s kojim ćemo eventualno zasnovati obitelj. Sretno!

Ispitni rokovi, koliko sam imala priliku primjetiti, svima su nam se nešto odužili u ovom semestru, pa je bilo izlazaka i na treće rokove, što nikako nije obećavalo da će se predviđeno vrijeme za odmor zaista provesti odmarajući. Ipak, sam pogled na lica kolega i kolegica IV semestra sociologije dao mi je povoda da zaključim kako je većina novi semstar dočekala sa osmjehom na licu. Nadolazećih petnaest tjedana predavanja započeli smo sa neomiljenom statistikom, a nastavili sa Uvodom u metode društvenih istaživanja II. Da ne opisujem svaki kolegij pojedinačno, pošto mi to i nije namjera, zadržat ću se upravo na metodama. Kao što znaju svi koji su slušali ovaj kolegij prošli semestar, predavanja je vodila profesorica Lamza-Posavec, a seminar profesor Mustapić. Jedno od iznenađenja kojime nas je obradovala ili oražalostila profesorica Lamza-Posavec jest najava njezinog novog asistenta. Njegovo ime je Ivan Balabanić.

Same metode nisu preomiljen kolegij među studentima. Priča o jednom znanstvenom istraživanju zaokružuje se u bezbroj klasifikacija, podjela i faza što opisuju planiranje i izvedbe tog neminovnog znantvenog pothvata. Čovjek se, zasigurno, mora zapitati čemu toliko kompliciranje. S obzirom na to da bismo taj kolegij mogli opisati kao formalni kolegij koji nas upućuju u formalne stvari u znanosti, razumijem pomanjkanje motivacije za učenjem. Sam po sebi, seminar nije težak i ne iziskuje mnogo. Izrada idejnog nacrta zadatak je studenata koji uključuje kreativnost i maštovitost, pa stoga predstavlja idealnu priliku da artikuliramo vlastite misli i ideje. Neki su tu priliku iskoristili, neki su je propustili, ali svima je dana prilika da se idejni nacrt prepravi ili nadopuni.

Zašto ovo pišem? Iz predavaone u kojoj se održavalo prvo predavanje iz metoda ovaj semestar, sva nasmješena lica izašla su ili još više nasmiješena ili zbunjena. Nakon srdačnog pozdrava, što će reći nakon završetka predavanja, digli smo se sa svojih stolica i krenuli prema izlazu, i kao da smo baš u tom trenutku shvatili da nam apsolutno ništa nije jasno. Tek što smo zaključili da ispitivanjem ostalih kolega i kolegica nećemo saznati ništa, oko stola novog asistenta već se nakupilo bezbroj studenata sa bezbroj pitanja. Nitko ništa ne razumije. Svi pričaju u isti glas. Neki čekaju sa strane ne bi li čuli o čemu je riječ. Neki traže svoj nacrt po stolu i ne mogu ga naći. Neki ne vide pročitati što je na idejnom nacrtu napisao profesor Mustapić. Nakon kratkog vremena razriješili smo i nejasnoće vezane za idejne nacrte i za zadatak koji do sljedećeg tjedna mora biti napravljen. Unatoč rješavanju takvih nejasnoća, u glavama mnogih ostala je jedna veća: kamo je i zašto nestao profesor Mustapić? Kamo je nestao mlad čovjek?, koji je svoje prvo predavanje započeo riječima – parafraziram jer se ne sjećam točno, ali otprilike ovako: ''Slušajte, ja sam star čovjek i nemam živaca ni strpljenja...''

Objašnjenje koje smo dobili jest da profesor Mustapić ne može voditi seminar jer nema dovoljno vremena, s obzirom na to da mora doktorirati. Hehe. U redu, mislim si. No, sumnjam da su našem novom asistentu, koji se našao u poprilično nezavidnoj situaciji, tu sretnu vijest rekli sat vremena prije seminara. Nadalje, ne vjerujem da ga nitko nije imao vremena uputiti u ono što trebamo raditi. Ta je zadaća, naime, spala na nas, studente. To ne bi bio problem u drugačijim okolnostima, no ni mi, ruku na srce, ne znamo kako i što dalje sa našim idejnim nacrtima. Jedino što znamo jest da moramo provesti istraživanje po tom nacrtu, koji ionako treba prepravljati u većini slučajeva. Nadajmo se da će ta greška biti ispravljena i da će se profesora Ivana Balabanića uputiti u ono što treba raditi on kako bi i on mogao uputiti nas što trebamo raditi mi. Nadajmo se, da se ne bismo našli u situaciji u kojoj žalimo za profesorom Markom Mustapićem ili za time što nije bio kolegijalan i odvojio pola sata za kafu (ili pivo, ne znam kakve su im preferencije) sa svojim kolegom i suradnikom, profesorom Balabanićem, da mu u pola sata i manje objasni ciljeve kolegija.

Studiram i promatram tu našu malu akademsku zajednicu. Vidim kako studenti svakim danom prolaze kroz neke nove situacije i stvaraju neke sasvim nove rutine u nekim vlastitim novostvorenim svjetovima. Vidim studente koji uživaju u studentskom životu, žive punim plućima. Vidim studente čija lica krase osmjesi i čije odnose krasi prijateljstvo...

Među svim tim licima smjestila se i nekolicina mojih kolega i kolegica čija je pozadina obasjana svjetlom marljivog proučavanja, truda, kreativnosti i kritičkog razmišljanja, što me izuzetno veseli. Nažalost, na tu idiličnu sliku kao da s nekog zamišljenog devetnaestog kata ustanove u kojoj se školujemo pada cigla: masivna i teška. Idilična slika marljivih studenata ipak je suviše krhka da bi ostala sačuvana. Nasuprot malog broja znatiželjnih studenata stoji teška i masivna većina. Sve vrvi studentima koji varaju na ispitima, studentima kojima je više stalo do toga da polože ispit nego da nešto nauče, studentima koji izabiru izborne predmete prema tome koliko je lako položiti ispit. Velik je broj onih koji su, kako se čini, iz srednje škole osim torbe sa sobom ponijeli i mišljenje kako je važno studirati jer diploma obećaje masnu plaću, ili jednostavnije: kako je važno studirati. Mislim da naša mala (akademska) zajednica postaje ruglo svom atributu. To rijetko tko smatra ili priznaje, jer kad bi to činili ,degradirali bi sami sebe. Istovremeno, to priznanje ni u kojem slučaju ne bi moglo ići u prilog ustanovi u kojoj se školujemo. Ja mislim da je istina da se manje trudimo steći znanje, a više skupiti ECTS bodove, ja mislim da nismo dovoljno motivirani, ja mislim da smo lijeni, ja mislim da je obrazovanje tijekom kojeg stečeno znanje omogućuje izražavanje individualnosti otišlo bestraga! Ja mislim...

Ne zaboravimo na profesore. U tami tamne akademske zajednice studenti nikada nisu sami. Mogla bih navesti nekoliko imena profesora i profesorica koji zaista posjeduju moć da svoje predavanje učine zanimljivim i da vlastiti entuzijazam prenesu na studente. Oni u toj tami pale žigice, oni su dokaz da znanost može ići rukom pod ruku sa zadovoljstvom, ispunjenjem. Međutim, na tu idiličnu sliku vedrih boja netko kao da je prelio hektolitre crnila: crnilo monotonije i dosade prekrilo je predavanja većine profesora koja se svode na prepričavanje literature onim odbojnim, nezainteresiranim glasom. To nas vodi u skup okolnosti i prilika gdje su profesori plaćeni, a studenti zakinuti. Ponekad se na predavanjima nađe i malo onog... kako se kaže... iznošenja vlastitih političkih stavova. Preko toga svi studenti mogu prijeći – a zašto? Još je i čika Weber govorio kako si takvo zadovoljstvo profesori ne smiju dopuštati. A studenti preko toga prelaze valjda zato što se gotovo svi slažu da je HDZ loša politička stranka i da bismo morali malo bolje razmisliti prije no što postanemo članicom Europske unije koja nam ionako neće donijeti ništa dobro. Manjina koja ne misli tako ionako je osuđena na šutnju, pa se pokrije po ušima i – šuti.

Ako je situacija zaista takva, onda moram dramatično i teatralno naglasiti: ovo što radimo nije studiranje, oni kojima postajemo nisu znanstvenici, ono što osjećamo nije savjesnost, ono čemu težimo nije predanost. No, nisam pesimist i još uvijek u onom najmanjem džepu traperica u koji ne stane ni mali prst ruke čuvam mrvu nade i pozitivnih misli. Ispran je taj sadržaj malog džepa u vešmašini više puta, ali dade se još uvijek jako dobro pročitati što na tom papiriću piše: Vrijeme je da se probudimo iz sna u kojem nam svi plješću jer sve znamo. Istina je takva da ništa ne znamo. Vrijeme je da se spremimo za revoluciju i pođemo u tešku borbu sa onim dijelovima svojih razmišljanja koja nas usmjeruju prema pogoršenim razumijevanjima studiranja, studija, obrazovanja i znanja. Došlo je vrijeme da učimo za sebe.