Jeste li ikada stali i pomislili „neću više tako živjeti“?

Mislim da je to svima veoma poznata pomisao. Vjerojatno, najučestaliji odgovori takvoj „krizi“ su neke standardne odluke poput: od nove godine prestati pušiti/piti/jesti poslije sedam, od tog i tog semestra početi ozbiljno učiti, od ove godine početi neki studentski posao, prestati se viđati s nekim, itd. itd.

Svi težimo nekim promijenama u životu, najčešće promijenama na bolje. Želimo biti modeli, primjeri ponašanja drugima, ispuniti svoja kao i tuđa očekivanja. Težimo nekoj svojoj ideji savršenstva.

Na kraju često odustanemo od stvari koje si obećamo: ne krenemo u teretanu, ne prestajemo pušiti/piti/jesti poslije sedam, ne da nam se učiti, bivši/bivša nas i dalje iskorištava, godine prolaze i mi smo uvijek isti zaglavljeni u onu rutinu koje se jednostavno ne možemo riješiti. Dani prolaze jedni za drugima i možemo osijećati kako sivimo postajući polako dio svakodnevne pozadine, jedan od mnogih, prosjek. Smješkamo se ne shvaćajući zapravo zašto, lažemo da nam je dobro drugima kao i sebi kada nam zapravo ništa ne paše: država, vlada, Crkva, susjed, Šeherezada, povrće, meso, poslodavac, novine i vrijeme. I, ponovo, obećavamo sebi da sutra neće biti tako, da od slijedećeg mjeseca mijenjamo način života, da ćemo smršaviti i postati kao lutke, da ćemo biti bolji vjernici, da ćemo čitati više knjiga te da ćemo prestati udovoljavatu svemu što ljubavnik/ca kaže. Trebam li uopće napomenuti kako i ovo obećanje završava?

Mladost brzo prolazi i odjednom shvatimo da smo završili svoje akademsko obrazovanje i da se moramo zaposliti, da postajemo kao oni dosadni odrasli a nismo učinili ništa, vidjeli ništa ili osjetili ništa posebnog u svojoj mladosti. Opravdavamo se: nismo imali priliku ići u inozemstvo ili započeti nešto posebno sa svojim životom, to košta i mora se učiti i nemamo općenito vremena. Uostalom, Hrvatska ne pruža priliku ljudima „nižeg statusa“ poput nas.

Nema lakšega grijeha, kojoj god religiji pripadali (ili ne pripadali), nema pogriješke kojoj se lakše može naći opravdanje, od lijenosti. Napominjem da nisam ni ja bez grijeha: kao primjer mogu navesti ovu kolumnu koju sam odgađala zbog „manjka inspiracije“, dok sam bila istodobno jasno svijesna da mi se jednostavno – ne da. Istina je da je teško naći o čemu pisati, da nam fali samopouzdanja možda, ali to su svi problemi koji se lako mogu riješiti s čistom ljudskom voljom.

Promijeniti sebe zahtjeva ogroman napor. Međutim, mijenjati svijet oko sebe je još teže i često jednostavno nemoguće. Najlakša bi stvar bila, naravno, lagati samom sebi, ali bojim se da svi znamo koju bol to može prouzrokovati. U mojem iskustvu promijena svoje životne rutine i rad na sebi nosi nevjerojatno zadovoljstvo i osjećaj da se ne gube dani, već da se, u pravom smislu riječi, živi. Ispunjavajuće je osjećati da ne oplakuješ niti jedan sat koji si proveo baveći se nečim što nema veze s fakultetom ili drugim obvezama: šetajući sam ili s dragom osobom, baveći se nekom sportskom aktivnošću, radeći nešto sa strane za neki džeparac ili volontirajući u nekoj udruzi. Iako te stvari u početku ne zvuče toliko primamljivo koliko kauč i televizija, uvijek se nađe nešto što vam može pružiti veselja koliko vi energije uložite u to. Krasno je biti mlad: nisi odmah svijesan toga, ali imaš toliko snage da je promijena za tebe prava sitnica, jedino što ti treba je hrabrosti da poduzmeš prvi korak.

Zašto ja o tome? Zato što mi je dosta ljudi koji kukaju da nemaju vremena za išta a jedino čime se bave su fakultet i izlasci. Aktivnosti koje sam spomenula ne isključuju zabavu iz slike, a ne zanemaruju ni učenje. Ako se itko prepoznao u ovim zadnjim redovima zamolila bih ga samo jednu stvar: neka se barem odrekne svog licemjerja. Ako je lijen poduzeti išta da bi se promijenio neka bude i lijen slagati i neka barem nađe hrabrosti to reći, a ne skrivati se iza lijepih riječi i pokušavati ispasti pametan i marljiv kada svi znaju da nije istina. Tužno je slušati osobu koja očito laže sama sebi, a pokušava i tebe uvjeriti.

Neću reći da je ništa nemoguće jer bi to bila velika laž. Katkada nas neki vanjski faktori spriječavaju da se bavimo stvarima s kojima se stvarno želimo baviti, ali budimo realni: to su stvarno rijetke situacije u kojima se možemo samo pomiriti s time kako stvari stoje. Odrasli smo, možemo pretrpiti da budemo kritični prema sebi i da uvidimo svoje vlastite griješke te da stvarno poduzmemo nešto da bi se promijenili.

Za kraj ovoj dugoj i dosadnoj kolumni o studentskom licemjerju i kulturi promijene dodala bih podatak koji bi, ako ništa drugo, mogao natjerati i najlijenije studente da se napokon pokrenu i aktiviraju se u nečemu što nema veze sa skriptama ili cugom. Slušajući predavanje jednog stanovitog profesora ekonomije, čula sam jako zanimljivi podatak: u zapošljavanju počeo je zabrinjavajući trend koji raste iz godine u godine i koji je već odavno aktualan u zapadnom svijetu. Gdjegod se htjeli zaposliti vaš će vas poslodavac pitati čime ste se do tada bavili te će htjeti znati i nešto o vama kao ljudima: primarno koji su vaši uspjesi u životu, hobbyji, koliko jezika pričate i jeste li u stanju se prilagođavati novim situacijama. Sada, mnogi će reći: studenti smo, ovo nije fer, zašto bismo trebali raditi? Jer imate priliku i zato što, ako vas zanimaju dobro plaćeni položaji, morat ćete znati barem tri jezika i imati neko radno iskustvo u timskom radu. Preferiraju se naročito studenti koji su u neko doba odradili sem estar ili praksu u inozemstvu i koji se ističu po aktivnom radu na ekstrakurikularnim aktivnostima. Zapitajte se: ulazite li u ovu kategoriju? Više sam fakultet uz jako dobre ocjene ne znači ništa: trebate ili biti izrazito aktivni ili debelo povezani sa svima (opet nešto što se lako može stjecati kroz aktivan rad u razne udruge ili dodatan rad s profesorima van okvira nastave).

Pouka je dakle: studenti mrdnite guzice, vaš kruh ovisi o tome.