Dobar vam dan svima i dobrodošli na četvrto predavanje iz sociologije Debilane.

Ovom ćemo prilikom razmotriti kakav utjecaj ima „alternativna stvarnost“ na održavanje rigidnog Debilnog sustava koji vlada našim životima. Uvidio sam, naime, da nisam dovoljno produktivni predavač, da mi fali inspiracije - možda je to bilo zbog nedostatkatiamina što ga nalazimo u već predugo ne konzumiranom grožđu - a i ukoliko si ne demistificiram Debilanu mogla bi progutati i mene.

Potražio sam stoga pomoć kod poznanika, umjetnika, ljudi koji znaju gdje i kako naći inspiraciju, te su mi svi predložili jedno te isto - drogirati se. K tome, naglasili su moje plemenite korijene i to kako je aristokracija nekad uživala opijatske delicije. Tako da sam u nekoliko dana bio na hašišu, marihuani, heroinu, meskalinu, kokainu, LSDu, ecstasyju, speedu, Thompsonovom koncertu, i zapravo osjetio sam kako mi se zbog tih narkotika koncentracija sve više gubi, pa mi uopće nije baš pomoglo u pisanju predavanja. Vratio sam se stručnim konzumentima za pomoć, te su me svi ukorili kad sam u listu narkotika uvrstio nešto što se po njima takvim definitivno ne kvalificira - a to je, dakako, marihuana.

- Marihuana nije droga, čovječe!!!

- Molim, kako nije? Ali klasificira se kao kanabis!

- Ma da, man, ali to ti rade zli političari, to ti je manje štetno od cigarete!!! KOMPA!!! Zar ne znaš da ti to ne stvara ovisnost, da te samo smiruje?! Sve je bolje s marihuanom, kompa!!! Dugine boje, hrana, piće, ljubav, glazba, sve dobiva drukčiji doživljaj! KUŽIŠ!!!

- Ali onda kako nije narkotik?

- Jer ne izaziva ovisnost, majku mu!

Ta me tematika još više zaintrigirala kad sam pročitao vrlo nepristrani i profesionalni, te nadasve objektivni tekst Howarda Beckera, koji se iz petnih žila potrudio ne bi li našao slučajnu skupinu ispitanika i sagledao i pozitivne i negativne strane marihuane. Pročitao sam stoga njegove upute za uporabu marihuane koje su mi dodijeljene na faksu, bolje se koncentrirao oko cjelokupnog procesa - možda zaista nisam pušio ispravno - i nabavio dostatnu količinu za jedan petak na večer, u popularnom prostoru konzumacije nekima bolje poznat kao Ribnjak. Međutim, opet mi nije padala na pamet nikakva ideja, samo mi se počelo spavati, pa sam se vratio poznaniku konzumentu.

- Gle, meni se samo počelo spavati. Nije mi jasno zašto bi netko davao pare (većinom roditelja) za nešto što mu pravi štetu, počinje mu se spavati, daje pare totalnim kretenima i ilegalcima koji se bogate na tuđoj nesreći, te uz sve to riskira da ga ulove. Meni koncentracija pada, ne pomaže mi uopće, ništa.

- To je zato što ne znaš pušiti, kompa!!! A to da postoji šansa da nas ulove nismo krivi mi, nego politika! Što ne love one glupe narkomane?!

- Narkomane?

- Pa da, oni luzeri na igli.

- Oprosti što te moram razočarati, ali po definiciji narkoman je onaj koji koristi bilo kakve narkotike, a tu spada i marihuana.

- Ne, nikako!!! Ja nisam glupi narkoman, ja samo pušim travu!!! Dobru!!! Znaš li, npr., da se u posljednjih 25 godina psihoaktivni efekt marihuane pojačao za 240%?!

- Ne, takvo što Becker nije rekao. Ali po čemu je to dobro?

- Jer je onda roba jača, bolje dobiješ inspiraciju!

- Ali kako se pojačala za toliko puno?

- Pa dodavalo se materijala u to, kužiš?! Tipa čestice krede, stakla, paste za cipele, viagre, životinjskih fekalija...

- Zar i životinjskih fekalija?!

- Pa da, kužiš, mačka obavi svoje, diler svoje, konzument svoje.

- I po čemu je to dobro?

- Pa Bože dragi, pl. Radoloviću, pa ti vraga ne kužiš, onda imaš jače psihoefekte: moraš češće pušiti, ako ne budeš pušio ostat ćeš tapijaš koji jesi, nećeš shvaćati stvarnost!

Poslušao sam poznanika, jer sam definitivno htio spoznati stvarnost (kao što rekoh - Debilana je stvarnost), pa je bilo nekako logično da moram opet pokušati. Otišao sam u dućan: kupio pastu za cipele, staklo, krede, viagru i hrpu Whiskasa za mačka moje tete, te otišao u posjet teti. Nakon što sam ljubimcu kroz cijev natrpao u usta par kila, razbio sam staklo i ribao kredu: travu, nekoliko kila mačjih fekalija, viagru, kredu, staklo i smeđu pastu za cipele sam stavio u veliku kantu, počeo miješati štapom, kupio nekoliko A3 papira (to su vam oni za plakate) i sve to odnio u Ribnjak. Počeo sam trpati materijal iz kante u plakat i zapalio prvi, no unatoč ispravnoj sljedbi Beckerovih uputa, i dalje mi nije padala na pamet ideja za novu kolumnu. Osjetivši dim, oko mene su se skupile sve slobodne duše Ribnjaka, svi oni koji pomoću iluzije žele doznati životnu logiku a da pritom preziru narkomane, i pitali me:

- Ej kompa imaš dim? Dobro ti miriše trava!

- Nema beda, ekipo, popušite sve!

- Ajme majko ma šta si stavio unutra da je tako dobra?!

Kad sam nabrojio sastojke, uvidio sam im iznenađenje u slobodoumnim očima, rekli su mi da nisu znali da kvalitetna trava ima i životinjskih fekalija, pa su se lijepo svi najeli kod McDonald'sa i počeli vršiti nuždu u kanti, te gotovo histerično pušiti novonastali produkt. Ubrzo su spušili plakate, pa sam im za surogat rizle dao i fotokopije Beckerovog nepristranog teksta kojeg sam uzeo sa sobom za svaki slučaj, odnosno ne bih li bio siguran da sve radim ispravno. Kad je jedan momak dovoljno napunio pluća i ispraznio crijeva, upitao me koliko su mi dužni.

- Ništa, djeco, ništa, samo ako netko ima grožđa...

Na to se razveselio, kao da ga je obuzela beskrajna sreća što može biti od pomoći; rekao je da stanuje u blizini i da će mi odmah donijeti grožđe. Naglo sam se oraspoložio i shvatio da je ljudskost ona droga koja mi treba da shvatim stvarnost, da mi ne trebaju iluzije kako bih shvatio realne činjenice, da je jednostavno dovoljno živjeti život punim plućima, a ne udisati fekalije punim plućima. No, kakve sam sreće, dok se dečko vraćao s grožđem u rukama, došla je policija u taj kaos konzumacije i defekacije, i vidjevši kako se svi zahvaljuju meni, krenuli prema meni s lisicama. Počeo sam se ispričavati:

- Jao, policajče, oprostite zbog marihuane, trebala mi je za inspiraciju!

- O kojoj marihuani pričaš, a glupane? Znamo čega si ti kolovođa!

Ukazali su mi tada svu gologuzu mladež, stavili mi lisice i nastavili:

- Perveržnjače bahati, ne samo da organiziraš koprofilske orgije na javnom mjestu nego još lažeš policiji da pušiš marihuanu, a tu motaš duhan koji je ionako štetniji od nje!

Dok su me privodili, vraćao se dečko s grožđem, ali nije mi ga mogao dodati jer ga je bilo strah policije, a možda i smrada fekalija što su već odavno nadvladale količinu trave. Tek smo si razmijenjivali poglede ljudskosti kad je ćelavi policajac s moje desnestrane uočio smotuljak pored kante, povukao veliki dim i rekao „Kako divno, kako krasno!“

Dobar vam dan svima i dobrodošli na treće predavanje iz sociologije Debilane. Ovom ćemo prilikom razmotriti pitanje kojim se bavio veliki um, nasilnik i pijanac: Max Weber. Max Weber nam je naime, kao što mnogi znaju, uspio predočiti najbitnije stavke (a i puno više od toga) o birokraciji. Međutim, dozvolite mi da kao polazište birokraciji postavim Debilanu. Inače, zašto se nitko ne odupire tom „mrvljenju ljudske duše“, kako ju je taj veliki pravnik, nasilnik i pijanac, prozvao?! Ne želim kontradicirati tom velikom poliglotu, nasilniku i pijancu, čak štoviše; otvorenih se ruku nadovezujem na njegove teorijske pretpostavke.

A sad, idemo na anegdotu kojom ću pokušati objasniti čari birokracije. Nakon pretrpljenih ozljeda s Foxove strane na „Htz-u“, u bolnici mi je rečeno da mi kroz probavni sustav ne smije proći voće, pa sam opet bio primoran odustati od grožđa. Trebao sam neke tablete za brži oporavak, a dopunsko mi je bilo isteklo početkom srpnja (sad je već bio kolovoz), te bih bez njega morao platiti masne pare za lijek. Otišao sam tako do Zavoda za javno zdravstvo uz index, osobnu, staru karticu dopunskog i još 117 dokumenata koji potvrđuju da sam ja ja, rođen tad i tad, tu i tu.

- Dobar dan, teta. Trebao bih napraviti dopunsko.

- Dobro, imate li sa sobom indeks, osobnu, staru karticu dopunskog i još 118 dokumenata koji potvrđuju da ste vi vi, rođeni tad i tad, tu i tu?

- Zapravo ne, imam sa sobom samo indeks, osobnu, staru karticu dopunskog i još 117 dokumenata koji potvrđuju da sam ja ja, rođen tad i tad, tu i tu.

- Imate domovnicu, iksicu, rodni list, ZETovu iskaznicu, iskaznicu NSKa, potvrdu župe da ste kršteni i krizmani, člansku iskaznicu videoteke, prijepis ocjena s fakulteta, prijepis ocjena iz gimnazije, potvrdu o prebivalištu, potvrdu o boravištu?

- Da, da, sve je tu.

- Imate potvrdu o studiranju?

- Pa dao sam Vam ju lani.

- Ne treba to meni više.

- Ali gledajte, meni studentska prava vrijede do 15.10.2010.

- Da, ali nemam potvrdu o tome!

- Imate onu od lani, to je još uvijek ista godina.

- Ma da, ali kako ja znam da ste vi niste u međuvremenu ispisali s fakulteta?

- Možda jer imam indeks, iksicu, JMBAG, ocjene u Studomatu? Mogu dokazati na 142 načina da sam i dalje student.

- Da, ali nama treba 143 načina!

- A to je ta nova potvrda?

- Pa da!

- A majku mu, teta! Ne mogu vam pohvaliti frizuru ili nešto?

- Ne.

- Pa kako da dobijem zdravstveno onda?

- Morate u referadu!

- Pa referade ne rade do jeseni!

- Jedino što vam mogu dati je savjet.

- Koji?

- Probajte ostati zdravi do jeseni.*

- Znate što bi rekao Max Weber na to?

- To je onaj veliki sociolog, nasilnik i pijanac?

Shvativši da teta ipak zna o čemu priča, odnosno o našem dragom velikom tvorcu Weimarskog ustava, nasilniku i pijancu, odustao sam od želje da napravim galamu, te krenuo kući u nadi da ću u tom našem demokratskom ambijentu uspjeti kontaktirati ministra zdravstva. Prvo sam dobio tajnicu.

- Halo?

- Dobar dan, ovdje Marko pl. Radolović, zovem u vezi dopunskog osiguranja...

- Mhm, jeste li predočili na šalter indeks, osobnu, staru karticu dopunskog i 118 dokumenata koji potvrđuju da ste vi vi, rođeni tad i tad, tu i tu?

- Ne, imao sam na žalost samo indeks, osobnu, staru karticu i 117 dokumenata koji potvrđuju da sam ja ja, rođen tad i tad, tu i tu.

- Jao, ne mogu vam pomoći. Ne tiskaju se bezveze indeks, osobna, stara kartica i 118 dokumenata koji potvrđuju da ste vi vi, rođeni tad i tad, tu i tu.

- Znam, znam, zvuči vrlo logično. Mogu li se obratiti ministru?

- Nikako. Sad si promatra torzo u zrcalo, a kasnije ide u teretanu. Znate, jako je zauzet, on je graditelj tijela.

- Graditelj tijela?

- Da, da, znate, nije više dozvoljeno reći bodybuilder jer su nam tako javili iz Ureda za suzbijanje pogriješaka u novohrvatskom.

U pozadini sam tad čuo neko deranje, tajnica je nastavila „Neki dečko vas treba“, na to je hitro ministar došao na telefon.

- Izvoli momak!!!

- Dobar dan ministre, trebao bih dopunsko.

- A koji će ti to vrag, uf uf uf?

- Pa, da sačuvam zdravlje...

- Ne treba ti to, momak!!! MOMAK!!! Moraš biti graditelj tijela, tako ćeš sačuvati zdravlje!!! Budi graditelj tijela i neće ti trebati nikakvo dopunsko! Uf uf uf!

- Uzdišete li?

- Da, momak!!! Tako treba!!! Trčkarat' dok si na telefonu, uf uf uf!

- Kaže se „pri telefonu“.

Na to je ministar pobjegao i vratio slušalicu tajnici.

- Gdje je ministar?

- Pobjegao je od vas, kad ste ga ispravili pomislio je da ste iz Ureda za suzbijanje pogriješaka u novohrvatskom.

- Nisam ja pobjeg'o, momak, uf uf uf!!! Na drugoj sam liniji!!! Pretrčao sam 60 metara u 9 sekundi, uf uf uf!!!

Na to se netko u pozadini izderao „Ivo, kako te nije sram!“, a ministar zdravstva nadobacio „Daj Andrija zašuti!“ i spustio slušalicu. Shvatio sam tada svemoć birokracije: kad ni ministar određenog resora ne može ništa doli trčati u krug sa slušalicom u ruci, znači da stvarno nema te sile koja se može oduprijeti birokraciji. I ja sam zaista ostao zdrav do jeseni. A vi, za idući sat, izvucite sve isprave iz novčanika/ torbice koje imate, te provjerite na koliko vam dokumenata piše da ste vi vi, pa prođite malo koji zakon i provjerite kolika je kazna ako vas ulove vani bez osobne. Kako divno, uf uf uf, kako krasno.

*Za razliku od velike većine materijala u ovim pričama, ova je izjava brutalno istinita, i to sam doslovce dobio kao odgovor tete na šalteru negdje sredinom srpnja 2010.

Dobar vam dan svima i dobro došli na drugo predavanje sociologije Debilane. Ovom ćemo prilikom razmotriti scenu show businessa u Hrvatskoj. Pardon. „U Hrvata“ je ispravna verzija, ne „u Hrvatskoj“. Istina, ne razumijem po kojoj logici veznik „u“ može prethoditi genitivu, ali su mi iz „Ureda za suzbijanje pogriješaka u novohrvatskom“ javili da se moram pridržavati novih pravila, koja će se ionako promijeniti do lipnja 2012. Naime, budući da kao što su nekad „kul“ bili reality showovi, sad je došlo vrijeme onih natjecateljskih, i nije moguće pričati o sociologiji Debilane a da se ne dotaknemo i njih. Pritom moramo sagledati stručni žiri koji odlučuje tko je koliki umjetnik, tko je koliko spretan, talentiran, vješt, seksi, visok, sladak, gladak itd.

Ovo nije svojevrsni mizantropski rafal na raznorazne zvijezde s naše estrade, nego kao da me nešto tjera na repriziranje osnovnoškolskih sastavaka „kako sam proveo ljeto.“

Eto, baš sam negdje u sredini ljeta odlučio proputovati zapadnom istarskom obalom, kad su mi iz SOAe javili da su zapljenili svo grožđe u Puli - što je bila kazna što sam kritizirao Vrdoljaka. Tad sam odlučio stati u Rovinj da kupim grožđe, u čvrstoj nadi da mi ga se neće nemilosrdno oteti ukoliko budem kritizirao zvijezde. Prošetah se rivom, i tamo negdje kod spomenika pjesniku Eligiu Zaniniju vidjeh sina bivše ministrice, zeta odvjetnika bivšeg ministra i sadašnjeg optuženog, sina estradnog pjevača te nositelja titule najkvalitetnijeg vokala u Republici - Tonyja Cetinskog, glavom i polubradom.

Nisam mogao odoljeti prilici da mu ne izrazim divljenje na talentu, te sam se iskonski, iz srca, s entuzijazmom u očima i grožđem u rukama, zaderao:

- Svaka čast, Toni!

Na to se umjetnik naljutio, i nisam shvatio zašto.

- Molim?! Što si to rekao?!

- Pa... Svaka čast.

- Ne, ne to. Ono drugo, što je ono bilo?

- Toni.

- Ja nisam Toni, nego Tony!

- Tony.

- Tako je. Ja sam Tony Cetinsky, velyky umjetnyk, i nemoj mi se praviti pametan s tim svojim grožđem, budalo! To što si me susreo u Rovinju ti je jedini životni uspjeh, jer sam ja umjetnyk Tony! Jesi li i ti umjetnyk?!

- Ne, gospon Tony, nisam umjetnyk.

- Misliš da pjevaš bolje od mene, a?!

- Pa ne, ne znam otkud to sad...

- Dobro, ako misliš da si toliko bolji od mene, dođi na „Hrvatska traži zvijezdu“ da te čujem kako pjevaš!

- Ali za Boga miloga, Tony! Nisam rekao da znam pjevati!

- Slušaj, glupane mali! Ja sam Tony Cetinsky, velyky umjetnyk! I dođi sutra na „Hrvatska traži zvijezdu“ da te čujem kad si tako pametan!

Bio sam u najmanju ruku zbunjen, nisam znao što ga je toliko vuklo da mu dođem u emisiju, ali mi definitivno nije bilo u planu opet naljutiti SOAu, pa sam prihvatio poziv.

Prije mene je u studio ušla neka kovrčava djevojka, od otprilike sedamnaest godina. Imala je aparatić za zube od kojeg sam ja buntovno odustao još u ranom pubertetu, pa mi je baš bila nekako simpatična, premda nije bila plastičnog izgleda pop dive, ali svakako simpatična djevojka. Došla je pred stručni žiri i sasvim solidno otpjevala „Me & Bobby McGee“ u verziji Janis Joplin. Tony Cetinsky, velyky umjetnyk, se na kraju njene izvedbe ulovio za glavu, kako bi ga njegovi sateliti u žiriju imitirali pokretom. Tada ju je upitao:

- Čuj ti pudlico s metalnim umnjacima, tko te prijavio na „Htz“?

- Pa sama sam se prijavila... Svi u obitelji govore da imam lijep glas.

Tony je ispustio gromoglasni smijeh, ulovio se za trbuh i jedva, kroz suze, nastavio:

- Hahahahaha! A jesu li svi u tvojoj obitelji nagluhi?! Hahahahaha! Misliš da pjevaš i bolje od mene?!

- Ne, nikako, gospodine Cetinski.

- Hahahaha, i bolje ti je! Hahahahahaha!

Djevojka se tužnog lica povukla iz studija čim joj je Fox, i dalje joj se smijući, uručio utješnu nagradu plišanog nilskog konja Hypo- Alpe- Adria grupe. Ušao sam u studio ogorčen:

- Tony Cetinsky, recite vy meni, pa zašto ste bili onako grub s onom djevojkom?

- Hahahahaha! Pa jer smo mi u žiriju trio isfrustriranih tragikomedija show businessa! Bože moj, ja sam preko dvadeset godina na sceni i imam dva- tri poluhita, a kad sam prevario ženu posvetio sam joj pjesmu. Ovoj do mene je mlađi brat napisao onih par dobrih stvari koje je pjevala još u grupi „Flare“, a za Foxa čak ni ja ne znam tko je i po čemu je on stručan! Hahahahahaha! Nego reci mi, pl. Radoloviću, znaš li barem plesati „Kiki® dance“?!?!?!

- Molim?!

- Ni to ne znaš što je! Hahahahahaha! Fox, izbaci van ovu budalu!

Na to je Fox krenuo u napad: spustio je glavu i svijetlo reflektora se odbilo o njegovu kričavo- crvenu buntovnu frizuru, tako da me nakratko oslijepio. Na to me svom snagom udario „hypo“ nilskim konjem i raskrvario me. Nastavljao je udarati, tako da sam se jedva, u agoniji, koprcao po podu. Gledao sam u nepojedeno, zgnječeno grožđe s tugom na licu i masnicama po tijelu.

Eto, drage/i kolegice i kolege, ovoliko materijala za ovaj put, nadam se da vam je ova anegdota makar malo ukazala u koje se sve pore uvlači Debilana, te poput viroze uništava organizam. I kao što smo vidjeli da se uspješno upleće u politiku (na prošlom satu), tako smo sad vidjeli da ulazi i u nešto što bi trebala biti umjetnost. No ne dajmo se smesti, što ju više budemo proučavali to ćemo ju bolje znati eskivirati, pa ću ja, možda, moći već jednom pojesti grožđe u miru. Kako dyvno, kako krasno.

OPASKA UREDA ZA SUZBIJANJE POGRIJEŠAKA U NOVOHRVATSKOM: ispravno je „tužna lica“, a ne „tužnog lica“. Nadamo se da Anomija idući puta ne će dozvoliti tom istarsku divljaku da uništava književni jezik, pa čak ni za dvjesta kuna, kako smo naredili HNBu da tiska na novčanici, premda svi u državi govore „dvjesto“ a ne „dvjesta“.

Ova predavanja neće imati moralnih implikacija, čime nemam u planu govoriti studentima «što je dobro a što nije», već im samo predočiti neke životne primjere iz kojih se Debilana dâ raspoznati. Pa krenimo tako na jednu anegdotu koja će objasniti kako Debilana zavladava propagandom; nešto nedavno, dok sam se sunčao na prenapućenoj Verudeli, došla mi je ekipa iz SOA-e, odjeveni u crno, nešto nabrijani, pravi simbol skrivenog autoriteta. Vrlo nasilno i rekao bih bezobrazno zgrabili su mi grožđe (domaće!!!) iz ruku i bacili ga u ionako prezagađeno more (stvarno ne razumijem zašto kontinentalci imaju naviku nakrcati na kožu pola bočice onih Nivea losiona, ući bijeli u vodu i zamastiti sve oko sebe). Pogledali su me prijetnjom u očima i sunčanim naočalama:
- Jesi li ti napisao dvije kolumne o Vrdoljaku?!

Ajme Bože, evo ga na! Znao sam da će mi se to kad- tad odbiti o glavu! Još su mi svi govorili «Ma pl. Radoloviću, što ti to treba?!», trebao sam ih poslušati. No u svakom slučaju, potvrdio sam tajnim agentima da sam ja taj, da sačuvam dosljednost.

- Jao! Jedva smo uspjeli staviti funkciju da se kolumne ne može komentirati! Majmune jedan! Nisi smio to raditi, on je zapravo naš!

- Tko? Trst?

- Ma kakav Trst, budalo! Antun Vrdoljak je naš!

- Ahaaaa!

Iskreno, i dalje nisam znao što se dešava, ali mi je državna obavještajna agencija dala sudsku naredbu, da moram osobno kod tog velikog kinematografa, da mu se ispričam. Nisam imao izbora, prijetili su da će mi i sutradan baciti grožđe u more.

SOA me idućeg jutra ostavila pred vratima tog velikana, skupio sam hrabrosti i, nekako jedva jedvice i pokunjeno, pokucao. Antun je izašao ponosno.

- Ti si onaj samoprozvani profesor sociologije Debilane?

- Pa tako nekako, da.

- Ti si mi se našao pisati kolumne, balavče naivni! Što nemaš par milijuna eura ako si toliko sposoban?!

- Ali, veliki majstore jugoslavenske i hrvatske kinematografije, zar se sposobnost mjeri samo bogatstvom?

- SVE ti se mjeri samo bogatstvom, glupane jedan! Koliko imaš, toliko vrijediš! I ja sam se potrudio za to što imam: evo npr. sad mi se izrađuje odjelo, naručio sam novi auto, u banci mi raste štednja a u gori raste zelen bor!!! Kad ćeš ti, budalo, to postići?!

- Ne bih ja znao snimiti seriju o Titu, gospon Tonči...

- Nisam ti ja Tonči, ja sam Antun! Bio sam Tonči dok je trebalo, sad sam Antun, a kad odemo u Europu bit ću Anthony! Kao Anthony Giddens!

- Molim, ali zar to ide tako?!

- Evo ga na! Pa normalno da ide tako, klinac retardirani! Nego kako bi išlo! Boli mene ona stvar za druga Tita i za kasnije doktore!

- Zar stvarno?! Ali zar nemate neka politička uvjerenja, načela, bilo što?!

Upitao sam ga s nadom, jer ne mogu vjerovati da stvarno nije politički opredijeljen, jer kad je to izjavio, nakon što sam pogledao par epizoda serije „Tito“, bilo mi je nekako bjelodano da je itekako politički opredijeljen! No na to se pitanje Tonči ili Antun ili Anthony razbjesnio. U očima mu nije bila mržnja, već neka kombinacija razočarenja i prijezira, kao da nije mogao vjerovati da i dalje postoje ljudi kao ja. Na to se izderao:

- Ma kakva politička uvjerenja?! Politika ne postoji! Ona je skup lijepih rečenica na papiru, majmune jedan! Ona je ideja, ali praksa je biznis! Ne postoje ti takve utopije kao politika! Reci mi, kad si zadnji put na nekoj važnoj funkciji vidio pravog političara?! Ja vidim samo veprove s kravatom!

- Ali kako možete tako pričati kad ste sami bili politički aktivni?! I to jako?

U tom se trenu Tonči Antun Anthony smirio. Lice mu je obuzeo široki, iskreni osmijeh, kao da se priprema reći veliku životnu istinu jednom još nezrelom naivcu.

- Pa već sam ti rekao, balavče... Biznis. Što ti misliš: zašto sam snimio seriju o Titu koju si otvoreno kritizirao?

- Pa jer ste užasnuti Golim otokom, partijskim čistkama, Jovankom...

- Ma neeeee... Ja nemam čime biti užasnut', meni je sve ravno. Ovako ti je bilo: Hrvatska je bila u žešćoj ekonomskoj i Bog te pitaj kakvoj sve ne krizi, i onda su zvali mene i rekli: „Čuj, maestro, mi ćemo tebi dati desetak milijuna a ti malo prdi po Titu. Imamo masovne otkaze ovdje, rekordni pad BDPa tamo, Unija nam je za vratom, korumpirali smo i bjeloglavog supa kad nam je trebalo, i sad nas je strah da se ne skuži što se događa. Pa snimi ti seriju, neka bude horror, pokaži da im je prije bilo ful gore, da nisu imali mira, da su 45 godina živjeli u mraku bez da to razumiju. Daj si truda jer želimo da toliko gledaju kako je nekad bilo loše da popuše foru da im je danas zapravo dobro, i da trebaju biti zahvalni što žive u Hrvatskoj 2010.“ Tako ti je to bilo, Radoloviću. Ja sam dobio pare, a oni su uspjeli prikazati da za krizu, korupciju i loše zdravstvo odgovornost snose Lepa Brena i Karl Marx.

Na to je zastao, ne bi li se osigurao da je moja glava to upila.

- E, moj pl. Radoloviću, na kraju krajeva svi se moramo snaći u kapitalizmu... A i zapamti da je, ipak, on zapravo naš!

- Tko? Kapitalizam?

- Ma kakav kapitalizam, budalo jedna! Trst, Trst je naš!

Iskreno se nadam da sam ovom anegdotom uspio ukazati na neke temeljne pretpostavke teorije o Debilani, odnosno da glavni njen glavni pokretač nije ljudska prirođena glupost. Predavanja će se nastaviti kroz anegdote gdje neću nuditi vrijednosne sudove već samo životne primjere koji nisu ni tako divni, ni tako krasni.

Dobar Vam dan, drage/i kolegice i kolege i dobrodošli u još jednu godinu studija. Onima kojima nije još jedna, odnosno brucošima i brucošicama, želim još topliju dobrodošlicu, veliki uspjeh u daljnjem radu, ljubav prema studiju, životu i Svemiru, i da ako nađu vremena zaista pročitaju «Zločin i kaznu» jer je roman dobar. Ali nećemo o tome.

Nego ove sam se godine dodatno umislio, ne znam otkud izvor te pretencioznosti ali odlučio sam podijeliti vlastita životna saznanja s Vama, gdje će se nalaziti naznake «Smisla života i Svemira», inače mog kapitalnog djela koje će biti objavljeno kad budem dosegao one logično – matematičke visine koje su potrebne za savladavanje tog koncepta. Umislio sam se u smislu da uvodim novu znanstvenu disciplinu u okviru sociološke znanosti, koju sam ambiciozno prozvao «sociologijom Debilane» («Debilana» s velikim «D»), i koju ću predavati na crno, ex – katedra, na stranicama «Anomije», ali koja će kad – tad vrijediti 100 ects bodova!!!

Dugo sam razmišljao o uvođenju online nastave, a i o sociologiji Debilane kao takvoj, te se iskreno nadam da će jednoj mladoj znanosti kao što je dvostoljetna sociologija uvelike pomoći u razvoju. Svi zainteresirani za ovaj predmet ga neće morati prijavljivati na studomatu, pa im se tako niti neće upisivati u indeks, ali će im se zato duboko u duši kriti zadovoljstvo što su bili prva generacija koja je pratila tu granu, te će unucima moći iskreno reći «kako divno, kako krasno». Konzultacije sam svim srcem planirao održavati u Krivom putu, ali kako me blokiraju cijeli život, baš vidim da su ga nedavno zatvorili, tako da od konzultacija ništa, ali se za bilo koji upit možete, 24/7, javljati na adresu elektroničke pošte onaj.jedini.koji.je.umisljeniji.od.tonyja.cetinskog@gmail.com.

Ukratko, što je to sociologija Debilane? Kako ju proučavamo?! Metodologija je provizorno dijalektička, ali si još nisam dovoljno dobro zacrtao tematsku putanju u glavi kako bih preciznije o tome, no mogu svakako reći da se polazi od jedne temeljne pretpostavke: Debilana je temelj svakog društva.

I sad, nekoliko riječi o «Debilani». To nije koncept koji označava ljudsku prirodnu glupost, čime «Debilana» o kojoj će se pričati nema uskih veza s nečijim kvocijentom inteligencije; Debilana je rezultat inertne apatije, prepuštanju kontrole nad vlastitim životom nekom/nečem drugom, oslobađanje od iskonskog misaonog truda, te odustajanje od bilo kojeg odvažnog pokušaja za koji treba nešto što se rimuje s prije spomenutim «truda». Ali dosta poezije, kroz predavanja ćemo sistematski prolaziti kroz nekoliko područja gdje se infiltrirala Debilana, da objasnim slikovitije tu temeljnu društvenu sponu, taj vječni sustav funkcioniranja društva.

Dogma discipline jest: bez Debilane nijedno društvo ne može funkcionirati, zloćudna stagnacija stupa na scenu kad se prihvatljivi odnos Debilana – Humanost s 90%:10% digne na zabrinjavajuću razinu od 99,99%:0,01%, preko koje je naše društvo – po mojim dosadašnjim procjenama – prešlo.

Ne znam tko me tjerao na tu odvažnu pustolovinu, ali zdravog razuma tu nije bilo, nego se nekako pubertetski nadam da će se kroz ova predavanja demistifikacije «Debilane» ipak razjasniti ono što stoji iza nekih problematika. Ili je to možda samo ispušni ventil, gdje je plavokrvcima poput mene dozvoljeno da pišu što god, stvari koje mogu i ne moraju biti logično ili koncepcijski potkrijepljene, ali im se to dozvoljava jer su plemenitih korijena. No zaboravimo to, bitno je da će Katy Perry dat' glas Štrumpfeti u nadolazećem filmu. Jeste li gledali štrumpfove kad ste bili djeca? Jao kad se sjetim Gargamela ne mogu a da ne uzdahnem i da kažem: kako divno, kako krasno.

Videći svakoga dana sve kristalnije kuda se ovaj svijet kreće, a to je psovka, odlučio sam pripomoći akterima koji ga stvaraju takvim. I budući da sam student pa mi je to nekako najprisnije, obraćam se studentskoj populaciji s jednim jednostavnim, lako pamtljivim vodicem kojim će ostaviti traga u povijesti debilizma. Nudim sedam koraka, za svaki dan u tjednu. Kako divno, kako krasno. Pa započnimo:

1. Kad sjedite u busu, nemojte NIKAD zauzeti mjesto do prozora tako da si eventualni "stojeći" putnik stvori nadu da sjedne do Vas; u slučaju da bezobraznik ipak želi sjesti, stavite torbu na sjedalo do prozora ili neki drugi Vaš predmet kojem mora biti udobno tijekom vožnje.

2. Kad ste u menzi, nemojte nositi pladanj tetama. Ostavite ga na stolu. Ipak su tete plaćene a Vi se žurite u fotokopiraonu da vidite jesu li Vam isprintali šalabahter.

3. Kad ste u menzi i završite sa jelom, dakako da Vam se žuri po šalabahter, pa nemojte vraćati stolicu do ruba stola, ostavite ju onako da zauzima što više prostora, tako da kad drugi studenti budu prolazili s pladnjima imaju što više poteškoća u pohodu vraćanja pladnja na mjesto. Uostalom, tako im i pomažete jer ih više neće biti volja nositi pladanj kojeg Vi ostavljate na stolu.

4. Žvačite na satu. Ful indiskretno.

5. Pravite redove: usporavajte red što je brutalnije moguće. Kad npr. horda od par stotina studenata čeka red za naljepnice za indeks, kad Vi dođete na red, zadržavajte ga, pitajte tetu najbanalnije moguće stvari, žalite se, pitajte da li smijete uzet' bombon, da li su ono na slici njena djeca, da li smijete upisati TZP iz prve godine iz komunikologije, a Vi ste na trećoj godini filozofije, ali već imate dovoljno ECTS bodova pa na studomatu ne možete odabrati taj kolegij, ali Vi ful želite taj kolegij jer Vas jako zanima a i ispit je sprdnja, a daje 6 ectsa... No to nije jedini način kako zadržavati red; kad odete u brzu menzu SCa, tamo gdje vidite da će onaj iza Vas sigurno naručiti u jednom dahu "tartar - pomfrit - pureći - sok" jer mu se vidi da je jako gladan, Vi se opustite: nađite na listi nešto pored čega piše "nema" (npr. "pileći - nema") i kao prvo naručite odmah to. I onda, tek kad Vam teta kaže da toga nema, krenite: "Hmmmmmmmm... Sok... Ne! Zapravo dva! I ovaj ketchup, dupli... Hmmmmmm.. . Rekli ste da nemate pileći? Aha, aha..." Dao sam Vam par primjera kako zadrzavati red, znam da Vi možete i bolje od toga.

6. Prepisujte iz šalabahtera. Uvijek. Vi dobro znate da Hrvatska nije drustvo znanja i Vi tome, kao uzoran građanin, morate doprinijeti. Stoga, kao pravi domoljub, prepisujte uvijek sve; čak kad znate odgovor na pitanje, i šalabahter Vam uopće ne treba nego samo stvara rizik, opet prepišite iz njega tako da sve budale koje ne prepisuju i dobivaju manje ocjene od Vas shvate koliko ne vole domovinu.

7. Na seminaru kad studenti pričaju, kad Vi o određenoj temi ne razumijete niti znate apsolutno ništa, svejedno pričajte da se vidi da Vi o tome pojma nemate. Vadite anegdote iz nekog filma, knjige, priče Vašeg strica koji je otišao u Nizozemsku... Samo meljite, meljite i meljite, i zahvalite Bogu na asistentu koji će reći "Da".

Nadam se da sam ovim kratkim vodičem i ja pridonio domoljublju. Kako divno, kako krasno.

OPASKA SVJETOVNIH VLASTI: Za one koji nisu pročitali prvu priču o Tončiju, Radolović (koji zapravo nije plemeniti, nego je to ukrao kako bi ostavio dojam da je uzvišen a zapravo je glup) u drugoj priči nastavlja vlastite recenzije Vrdoljakove serije „Tito“. Za bolje razumijevanje, autor ovog teksta je zapravo samo isfrustrirani glupan koji 2006. nije ni smogao hrabrosti da upiše „filmsku i tv režiju“ na Akademiji dramskih umjetnosti, pa sad pubertetski pljuje po ovom velikanu jugoslavenske i hrvatske kinematografije. Kako divno, kako krasno.

Nastavak: i evo mene ponovno petka 26. ožujka 2010. pred televizijom, i kažem sam sebi: „ok, jest da je 80% serije arhivskih snimki, ali se možda isplati pogledati onih šest minuta igranog materijala“. U igranom se dijelu ponosno izdvojila scena s drugom Titom pred sudom prve Jugoslavije pod kojom su komunisti gurnuti u ilegalu: i tako, Džejbi Tito je na sudu, uhvaćen kao komunist, ne kaje se za to što jest, „priznaje samo sud svoje partije“ i osuđen je na 6 (ili možda čak na 7, nisam siguran i volio bih da me isprave oni koji znaju točan podatak) godina zatvora. I tu nastupa na scenu Antun Vrdoljak Tonči, the man!!! Dolazimo do zaključka, za kojeg se redatelj uopće (ali stvarno uopće) nije potrudio da bude suptilan: drug Tito, da, jest otišao u zatvor zbog uvjerenja, ALI, objašnjava nam samaritanski Tonči, to nas ne smije zavarati! Jer, nije tu Tito uopće heroj, nego je on znao da je to isplativa investicija! Tu dolazimo do brutalnog apsurda. Tridesete godine dvadesetog stoljeća, totalitarni se režimi razvijaju Europom, a Tito je još samo jedan od politički nepogodnih individua u tim sustavima. I ja priznajem, da mi netko da da potpišem ugovor gdje piše da ako pristanem na šest godina zatvora ću tridesetipet godina vladati nad preko 20 milijuna ljudi, vjerojatno bih potpisao. Ali, Tonči, dragi Tonči, kako je k vragu Tito mogao znati da je šest godina zatvora isplativa investicija?!?! Zar su stvarno to „znali“ i svi ostali zatvorenici diljem svijeta?! Šlogar jest ubio Ivanu Hodak (valjda), ali mu je to isplativa investicija jer će 35 godina vladati Šri Lankom. Znam, banaliziram, ali ni autor dotične serije nije puno bolji po tom pitanju.

Drugi veliki propust: Tito je austrougarski zatvorenik u ruskom logoru, pokušava pobjeći četiri puta (četiri!), a Tonči to prikazuje kao licemjerje jer tada Tito nije sudjelovao u boljševičkoj revoluciji kojoj se kasnije toliko divio. Ja tu ne zauzimam nikakav politički stav, jer ta serija nekome može biti politička uvreda, dok je meni samo uvreda zdravoj logici.

Ok, „U gori raste zelen bor“ je bio propagandni film, i to možemo oprostiti tada tako naivnom drugu Tončiju. Ali zar serija o Titu nije?!?! I zaboga, ako već živimo u „tako nam dugo željenoj“ demokraciji, koji nam vrag onda trebaju propagandni filmovi?!?! I to vraški skupi?!?! Ponovit ću da ja o Titovom liku i djelu znam vrlo malo, ali da o logičnim propustima doznajem sve više i više. I još nešto - Tonči! Tončiii!!! Dragi moj Tonči, pa ako toliko moraš blatiti nekoga nađi neki konkretan primjer (što sam uvjeren da ima kod gotovo svake povijesne ličnosti) , jer ako imaš nevjerodostojne kritike onda će one prave gubiti na vjerodostojnosti!

Ukratko, za sad je Tito u seriji negativno opisan, to je zapravo serija o čovjeku koji se mijenja kako vjetar puše, ali je kao priču o takvom čovjeku Vrdoljak za deset milijuna kuna mogao snimiti autobiografiju. K tome, tada bi uštedio puno više iz tih deset milijuna kuna, premda vjerujem da je i tako uštedio. I sad se želim vratiti na studentski prosvjed, na brodogradilišta, na traktore, i seriju o Titu prikazati kao lošu investiciju, kao stvarno dobro paralelu korupcijskim aferama: jer sva ta ekipa koja toliko pljuje po tom bivšem sistemu preko te serije je diplome stekla bez plaćanja fakulteta, i sad te iste pare iz budžeta odlaze u propale investicije. Kad sagledam tih deset milijuna kuna, njegove političke poruke prije i nakon Devedesetih i stanje u državi, Vrdoljakovog „Tita“ smatram samo kulturnim epilogom apsurda hrvatske demokracije. I znam da će vrlo minimalna manjina seriju o Titu shvatiti kao propalu investiciju, ali ionako većina toga što sam svojevoljno radio u životu sam radio za minimalne manjine, tako da me to ne smeta. Većina će se slagati uvaženim filmskim kritičarima, da je to vrhunac hrvatske kinematografije, da „razgolićuje“ megazločinca, da je briljantno scenarističko- redateljsko postignuće jedne ionako briljantne karijere, i to u oba politička sustava!

Još jednom, i po zadnji put, želim napomenuti da ja Tita niti branim niti napadam jer o njemu ne znam dovoljno, a preko takve serije izgleda da ću naučiti još manje. I većina mojih prijatelja, bili lijevih ili desnih ili centralnih (premda ne razumijem točno što je to centar) političkih uvjerenja, tvrde da je serija loša. Ali opet, mi smo minimalna manjina. I tako, svi zaključuju da se Josip Broz Tito „mijenjao kako vjetar puše“, ja zaključujem da je to radio Antun Vrdoljak Tonči, i s drugom „pričom“ (vrdoljanska varijanta za epizodu) završavam ove radove o Vrdoljaku, uz iskrenu nadu da će i on čim prije završiti svojim radovima.

Kraj druge priče
OPASKA SVJETOVNIH VLASTI: ovu je kolumnu sufinanciralo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske iznosom od 10 milijuna kuna. Studenti gube jesenski rok. Kako divno, kako krasno.

Jednom davno, u jednome dalekome kraju, bješe jedna ne još tako razvijena (bar ne po zahtjevima stanovnika i obećanjima vlasti) zemlja: unatoč nedaćama, porezni su obveznici uredno punili državni budžet gotovo strasno vjerovavši u napredak, u svijetlu budućnost. Jednog je tmurnog dana Hrt, preko dakako uplata poreznih obveznika, dao Antunu Vrdoljaku 10 milijuna kuna za snimanje do tada najambicioznije serije u toj jednoj ne još tako razvijenoj zemlji. Bješe to serija o drugu Titu, nekome kojeg je sam redatelj prozvao „fenomenom“ dok se šetao po Kući cvijeća. Po toj definiciji fenomen može imati i pozitivne i negativne konotacije, a ako se serija i dalje bude kretala u smjeru kojim se kreće, uvjeren sam da znam o kojim će - isključivo - konotacijama biti riječ.

I sad mi dozvolite još jednu malu anegdotu: u toj tako ne još razvijenoj zemlji je tek godinu prije prikazivanja serije buknuo studentski prosvjed, nešto jači tokom proljeća, dok se njegova kraća repriza dogodila preko jeseni, gdje su studenti tražili pravo za besplatno školstvo (ukoliko se, dakako, ispunjavaju studentske obaveze, što su prosvjednici naglašavali a vlasti ignorirale kako bi to krajnje nekreativno koristile kao lošu kopiju za protuargument): recimo da imamo fakultet u kojem 2000 studenata plaća prosječni upis godine 5000 kuna. Pomnožimo. Rezultat je 10 milijuna kuna. Zvuči poznato?! Dakako da spornih 10 milijuna kuna nije dovoljno za pokriće cjelokupne studentske populacije, ali u postsanaderskom se dobu - vidi čuda - svakoga dana na televiziji pojavljuju afere pronevjerenih novaca i loših investicija. I sad se vi pitate, ma po kojem je crnom vragu ovaj idiot od Radolovića (odnosno pl. Radolovića) uspio povezati korupcijske afere s Vrdoljakom? I istina, teško je odgovoriti na to pitanje, al i ću pokušati, upravo putem serije o Titu. Jer jedno vam priznajem, pl. Radolovića je ful teško pratiti.

Dakle, serija o Titu. O „fenomenu“. Kao prvo želim naglasiti da svoja politička uvjerenja niti ću iznositi niti ću ih pokušati podvaliti, jer je ovo zapravo tema o apsurdu a ne o političkim preferencijama, i u tom kontekstu neću pričati o Titu. Kao drugo, što je možda i najbitnije, ja nisam povjesničar, a bome ni sociolog, ja sam arogantna budala i kao takav si dozvoljavam takve teme. Kako divno, kako krasno.

Antun Vrdoljak, vam je, naime, nekad tako davno, ali taaaaaaako davno da se ni on sam ne sjeća, bio „drug“ Tonči Vrdoljak, odnosno momak koji je snimio vrlo popularni partizanski film „U gori raste zelen bor“, a kasnija mu je uspješnica bila adaptacija Krležinih „Glembayevih“, romanu o dekandenciji više klase, a ne trebamo ni spominjati da je i autor romana bio uvjereni komunist. Oba su ta dva filma imala jasno izraženo tko je „bad guy“ a tko je „good guy“, i to je jedina stvar u kojoj je drug Tonči ostao dosljedan, razlikovanje dobrih i zlih likova u filmu. No odjednom, što se događa?! Jedna ne još tako razvijena zemlja nestaje, i nastaje neka druga ne još tako razvijena zemlja, o kojoj smo pričali u početku ove bajke. Vrdoljakova se klasna borba pretvara u unutarnju borbu gdje produhovljen shvaća da je on zapravo cijelo vrijeme bio Antun, a ne Tonči, te karijeru nastavlja pod okriljem najmlađeg Titovog generala, odnosno prve karizmatične ličnosti „novije“ ne još tako razvijene zemlje, o kojem je film režirao Jakov Sedlar, pa je možda zato Tonči, koji je nakon metamorfoze postao Antun, odlučio snimiti seriju o Titu.

80% materijala svake epizode je, bar do sada, bilo arhivskih snimki, čime ako epizoda traje pola sata ostaje šest minuta igranog materijala. Tu dolazimo do pitanja: zar su stvarno arhivske snimke tako skupe?!?!

I ovim ću pitanjem, za efekt iščekivanja, završiti prvu priču. Nastavak ostavljam za drugu priču, jer su Antunu danas epizode „priče“, pa dozvolite da i ja koristim tu vrhunsku ideju vrhunskog redatelja. To što pišem je paralela njegovoj seriji, i zato se kolumna zove „Tonči“ a ne „Antun Vrdoljak“ (kao što se serija zove „Tito“ a ne „Josip Broz“), a dijelovi su zapravo „priče“, premda nitko točno ne razumije po kojoj logici. Evo, Tonči, poklanjam ti prostor ovih „priča“ u nadi da će se jednom iz budžeta i za mene izdvojiti 10 milijuna kuna. A k tome, ne koristim arhivske snimke. Kako divno, kako krasno.

Kraj prve priče

Moja generacija, što je studij upisala 2008., ispunila je anketu kojim se provjerava stav studenata o određenom profesoru odnosno asistentu, na kraju ljetnog semestra 2009. i na kraju zimskog semestra 2010.: unatoč obećanju da će i studenti imati uvid u rezultate anketa (što smo, zbog nepoštivanja dogovora u prvom pokušaju, krajem zimskog semestra posebno naglašavali), mi o određenom stupnju „popularnosti“ profesora pojma nemamo, premda smo mi oni koji su ga stvorili. To nije samo nepravedno, to je omalovažavanje. Zar nije svojevrsni apsurd da ne znamo informaciju kojoj smo izvor mi sami?! Dajte mi da ponovim (inače sam poznat po bezrazložnom zauzimanju prostora, kao što je primjerice ovo što pišem u zagradi koje bi samo po sebi moglo biti mnogo kraće ali to ne bi bilo to kad ja na bih zloupotrebljavao svoju poziciju): dakle, mi nekome nešto javljamo, dajemo do znanja, ali ne znamo što. Kako divno, kako krasno.

Neki bi mogli reći da ne mora biti glupo, jer ima puno legitimnih primjera gdje anketirani nemaju pristup rezultatima ankete, ali je svrha ove ankete bila - koliko sam ja uspio dokučiti - poboljšavanje fakultetske nastave i odnosa student/ profesor; stoga, nismo mi tu samo ispitanici, mi smo oni na koje će se (u većoj ili manjoj mjeri) i primjeniti rezultati te ankete! Ja bih volio stvarno znati koliko su moja mišljenja o određenom profesoru opravdana, a vjerujem da nisam jedini: jer, kao što ima razlika po pitanju kakvoće u studentskoj populaciji, tako ih ima i kod profesora, i kod lječnika, i kod pekara, i kod vatrogasaca. Neću spominjati imena jer znam da nije korektno, ali po mom osobnom stavu ima profesora koje je stvarno gušt slušati, ima onih kojima je razina razgovjetnog izgovaranja ista onoj Kennyja iz South Parka, ima onih koji unatoč vrhunskom znanju ga studentima ne mogu prenijeti dovoljno dobro. I to nije nikakva kritika niti pokušaj arogancije. Temelj moje zabrinutosti nije to što ne znam „kako je koji profesor prošao“, nego se nalazi u principu da se dogovori trebaju poštovati, jer ne znam kojom legitimnošću „autoritet“ može „podređenom“ predbacivati da nije obavio određeni zadatak na vrijeme kad i on sam ima nedovršenog posla prema „podređenom“. Radi se samo o principu uzajamnog poštovanja, i to je to. U slučaju da ne dobijem uvid u rezultate anketa, koji su mi bili obećani, neću ni kao anketirani pridonijeti idućim rezultatima, čime će standardna greška (da malo mučim one koje muči statistika) biti veća! Ha ha ha!

I sad još malo bezveznih fraza kako bih punio prostor weba i kapu čitatelja: Per se. Par excellence. Epistemologija. Ontologija. Eshatologija. Teleologija. A priori. A posteriori. Ad hoc. Drugi Okunov zakon. Promjenjenica. Ne, oprostite, ali ovo zadnje zvuči odlično: promjenjenica. Promjenjenica. Probajte ponoviti na glas tu domaću varijantu „varijable“: promjenjenica. Hmmmmmm. Kako divno, kako krasno.

Od primarne slutnje da bi i moje stvaralaštvo moglo biti podvrgnuto cenzuri (što ne bi bilo prvi put), mislim da je ta tema dostojna razglabanja. Apriorno možemo zaključiti da je cenzura apsolutno opravdana u određenim situcijama, ili pak da je to besmisleno i kontraproduktivno. Moja je skromna malenkost također bila stava da je cenzura zlo, no mijenjamo mišljenja kako odrastamo, kako polako neki od nas dobno „hvataju“ stopu pdv-a, koji se ipak odmiče dalje dajući nam bar tu neku pozitivu. Što bi rekla stara narodna, svako zlo za neko dobro.

Ono što želim reći jest da je cenzura zapravo dvosjekli mač, vrijednosno neutralna „moć“ cenzora, odnosno u potpunosti ovisna o njemu. Da ne duljim dalje, pogodnost interneta je ta što možemo vrijeđati nekažnjeno, pa čak i bile to osobe za koje vjerujemo da to zaslužuju, no to predstavlja više problema unatoč uživanju koje pruža u trenutku; glavni je problem taj što vrijeđanjem ili eksplicitnim rječnikom pružamo primjer i onima koji će time baratati manje oprezno od nas. U tom smislu osuđujem primjerice poznatu dansku Muhamedovu „naoružanu“ karikaturu, koja je besmislena provokacija PER SE!


Ta, i ine provokacije na bazi nacionalnosti, vjere, kulture i sl. su opravdano cenzurirane, jer im je zapravo rezultat samo produbljivanje jaza između dviju populacija koje se međusobno ne simpatiziraju. Koji god bio uzrok, mislim da nije relevantno, pogotovo sagledamo li moje (isključivo subjektivno) stajalište da cilj ne mora opravdati sredstvo. Sorry, Niccolo. Bitan je rezultat, i kao što nas je učio jedan profesor, društvenu promjenu vrednujemo prema njenim posljedicama. Kako divno, kako krasno.

U socijalističkom je bloku Njemačke cenzura imala dvostruku narav: ona koja je sprječavala objavu politički opozicioniranih tekstova, što je skoro pa univerzalno pravilo, ali je tu bila i cenzura koja je zabranjivala banalnu literaturu, primjerice šund romane. Sad zastanimo malo, razmislimo. Zar je stvarno tako besmisleno napraviti jasnu podjelu između industrijskog proizvoda i umjetnosti?! „Laku“ se zabavu ne bi smjelo u potpunosti eliminirati s tržišta, ali vjerujem da je bitno prepoznati što je proizvod, a što umjetničko djelo, jer smo zaista počeli živjeti u svijetu cheap thrillsa. Dakako, jasno je da se stupanj kritičke sposobnosti razlikuje od individue do individue, ali zašto se apriorno malo ne bi povisio standard tražene kvalitete?! Bez te cenzure iz tadašnje socijalističke Njemačke kriteriji postaju (i ostaju) vrlo niski, ne dajući tako originalnosti i kreativnosti da si iskrče put. Razmislimo malo o tome: zar stvarno želimo da nam vrhunac moderne poezije ostane „pčela u žlici čaja što drži dah“ ?! Želimo li stvarno znati koliko je milijuna Cameron potrošio na Avatara?! Zar nam stvarno treba informacija koju kremu za lice koristi Eva Longoria?! Tu svatko ima svoje mišljenje, i znam da ostajem subjektivan, ali opet vjerujem da je potrebno jasno nacrtati liniju gdje prestaje količinska vrijednost a počinje kvaliteta.

Dotle, cenzura krugova iz opozicije se u modernim zapadnim demokracijama smatra nedopustivom, jer u takvom sustavu svatko ima pravo na svoje mišljenje, pa čak „i oni koji nemaju čime misliti“, da malo citiram Balaševića.

Politička cenzura, u doba interneta i razvijenih telekomunikacija, ne liči baš na mudar potez: njeno je mjesto lukavo preuzelo ignoriranje. U političkom je smislu, po mome mišljenju, ignoriranje puno jače oružje od cenzure: u sverastućoj moći medija nije toliko isplativo osuđivati ili zabranjivati stav iz opozicije, jer je i negativna reklama sama po sebi reklama. U tim istim uvjetima, ukoliko se potencijalna opasna izjava, ideja etc. ignorira, ta neće doći do prijema širih masa, a ako nekim putem i dođe, neće se doimati toliko „briljantnom“ jer ju vladajući krugovi nisu cenzurirali, pa im očito ne smeta.

Čemu uopće ovo pisanje?! To sam napisao u nadi da će cenzor ovih kolumni mudro baratati svojim ovlastima, kako ovo ne bi postao teritorij za neargumentirano frustrirano pljuvanje (za što bih ja ovaj prostor prvi koristio), ali, za Boga miloga, ni za pisanje o novim cipelama Nikoline Pišek.

Sve što je iznad napisano je isključivo plod moje teorije koja je sama po sebi štura i nikako razrađena, ali ionako pišem kolumnu a ne znanstveni rad. Stoga, iznio sam svoj stav o cenzuri, i ako me ikad budu cenzurirali (i) ovdje, znat ću da je to - valjda - za opće dobro. Kako divno, kako krasno.