Polako ulazimo u novi semestar. Bilježnice se već polako ispunjavaju, jeftina kava iz menze se neprestano prži i obrađuje, a studenti i dalje znaju pričati besmislice od kojih me glava zaboli pa požurim do WC-a da napunim svoju bočicu svježom i toliko osporavanom vodom iz zagrebačke pipe. No, vratimo se mi na razloge tih mojim odlazaka da si napunim pipu.

Igrokaz riječima, kvazi-logičko zaključivanje iz deskriptivnog u normativno, ne-mogućnost sagledavanja osobne situacije iz nekog drugačijeg rakursa i puno toga sličnog biva razlozima zašto toliko puno pijem vode, povodeći se kvazi-transformacijom deskripcije u normativnost, odnosno razlogom moje debljine!

Svi lažu! – rekao bi doktor House. Još gore je lagati samom sebi, pa takovim činom čahuriti se u nekom prostoru i vremenu, ostati začahuren i udisati smrdljiv zrak! No, tko sam ja da ikom sudim što da radi kad ipak znam i da kad meni netko savjetuje – teško takvo što prihvatim. Ipak, i ja se mijenjam zahvaljujući obožavanom de Botonu koji u sklopu svoje knjige Statusna tjeskoba u poglavlju o filozofskim rješenjima naših statusa, nudi jednu mapu ili kako god s kojim se putem metode racia može kvalitetnije donijeti zaključak dali je neki savjet/primjedba upućen nama, dobar za nas ili ne. Eto, toliko za početak.

Vratimo se biserima nas samih koji svakim danom odzvanjaju našim hodnicima, knjižnicama, menzama, kafićima i tako to. Tko se pronađe u nekom od slijedećih bisera, neka zna da to nema veze samo sa njim/njom. Takvi smo svi, a pogotovo kad pričamo a da ne koristimo ono što nam je majka priroda dala – mozak, razum, razgovor sa samim sobom ili što god već.

Evo nekoliko primjera uobličenih u formu dijaloga, a potom svršenih sa kvazi-sociološkim zaključkom moje malenkosti.

AA: Hej, hoćeš ipak na diplomski na FF? Što si ono pričala da bi voljela – arheologiju?
BB: Hej! Pa da, to mi je velika želja da upišem. Pročitala sam literaturu za sve diferencijalne ispite pri prebacivanju, ali ipak mislim da ne ću otići. Ovdje mi je super ekipa, bilo bi mi čudno napustiti već uhodani ritam, kave sa kolegama i tako to! Jeb*š arheologiju!

Što vidimo iz ove situacije? BB je slučaj par exellanse! Djevojka kojoj je san da studira arheologiju još od druge godine preddiplomskog ciklusa na kroatologiji, svoj san ne će ostvariti ne zbog lijenosti već zbog rutine (svakodnevne kave na faksu, ručkovi u menzi ...) i vjere da su kolege na faksu njeni pravi prijatelji. No, ona će se vjerojatno duboko prevariti, a tek će tu dubinu uhvatiti svršetkom faksa kada će mnoge stvari postati jasnije u vezi transformacije odnosa s nekim od kolegijanstva u „prijateljstvo“. Živeći u ovom svijetu gdje smo si svi prijatelji, djevojka ne shvaća da bi se prava prijateljstva održala bez obzira što bi ona nastavila studij u drugom dijelu grada od njih. Ona sumnja i dalje jerbo zna da sadašnji odnos sa kolegama-prijateljima većim dijelom spada u sferu razgovora oko fakultetskih pitanja.

Savjet za BB: Slijedi svoj san. Rutina u kojoj nam je super jednom će se morati transformirati drugom. Ne možeš previše izgubiti, možeš samo dobiti potvrdu tko ti je od tih kolega-prijatelja zbilja prijatelj! Također, pozorno uoči jel itko od tih tvojih kolega-prijatelja podržao tvoju želju za arheologijom! + Dragi moji, bit će možda kasno, a možda i ne, kada shvatimo da je lijepo ponekad na faksu s nekim biti samo u odnosu (u statusu) „kolege“. Ja sam to imao priliku iskusiti i mogu reći da je to najslađe na faksu.

(Situacija kada se od nas studenata traži da pri predstavljanju iznesemo i neka područja unutar sociologije kojima smo posebno interesirani)

CC: Pa mene profesore jako interesira sociologija homoseksualnosti.
(Menza. Kolegica CC raspravlja o sociologiji.)
DD: Hej kolegice, vidim da te zanima sociologija homoseksualnosti. Si se bavila malo s tim? Si išta čitala o tom?
CC: Hm, pa nisam baš. Znaš, nema baš o tom literature. To je novo područje, ali meni jako jako interesantno!
(Tu razgovor završava o tome sa knedlom u grlu !!!)

Ovo je samo jedan od bisera na istu foru. Pri predstavljanju pred drugima želimo ostaviti sliku o nama kako smo mi netko i nešto, pa k tomu kako i nas neko područje iz sociologije zanima. U ovom primjeru radi se o nekom području unutar sociologije za kojeg kolegica tvrdi da je novo, a o njemu priča satima i satima, pritom se referirajući jednom u sto rečenica na neki kvazi portal (primjerice istraživanja sa net.hr-a). Želi ispasti stručnjakinja za to područje pritom se služeći trikom kako o tom području ima malo literature. --- Dok je ona navodno maher za sociologiju homoseksualnost, ja se ne želim pretjerano opisivati kao obožavatelja ovog ili onog područja jer je to čista gluposti, a razlozi o tome ću dati pred kraj ovog dijela. Ja sebe volim definirati unutar znanosti kao osobom koja se trenutno ne bavi nikojim područjem ponaosob, već kao znanstveni hobi ima proučavati knjižnične baze sociološke i znanstvene literature, novitete i tako to. --- Kolegica sa tom svojom predstavom ne zna kako postoji šans a da je netko može opovrgnuti jerbo je činjenica da o tom području zbilja postoje knjige (i to čak i na hrvatskom jeziku što je još jedna činjenica koju posebno upamtim kad se radi o knjigama jerbo nisam na „ti“ s engleskim jezikom). Eh, moja kolegice. Što ću od tebe? Pustit ću te da uživaš u tom stvaranju lažnog virtualnog identiteta. Zašto? Jerbo je većina nas takva. Neki su VEĆ navodni stručnjaci (ili obožavatelji) Webera, Marxa, prosvjetiteljstva, pozitivizma, sociologije mode i tako to, a da pritom nisu pročitali ni knjigu od bezbroj na policama. Kakav sam ja identitet osim toga mogao steći o toj kolegici? Ili da laže po pitanju provjere knjižnog fonda (uzimajući u pretpostavku da smo svi do sada naučili barem koristiti knjižnične kataloge) ili zna da nešto i postoji, ali joj se ne da uzeti, pa pročitati. Smiješno!

Savjet: Kolege, kolegice, da vas nešto zbilja zanima vrijedi pravilo da će te onda uzeti u svoje ruke miš ili knjigu pa istraživati. U suprotnom svi mi gradimo (vlastiti) virtualni društveni identitet koji brzo splasne. Da, na početku ćemo biti face izazivajući kog drugog divljenje našim interesiranjem za neko znanstveno područje, ali koga mi tu svi svakog lažemo? Ima li to smisla, pobogu? Ne, dugoročno nema! Poskliznuti ćemo se svi skupa od sapun! Pročitajmo nešto, pa onda govorimo da nam se to sviđa ili ne sviđa, a ne pričati gluposti i praviti se znanstvenici kad to nismo. Vjerujte mi znanost takve ne će i ne smije legitimirati u svoje redove.

P.S. No, nemojte misliti da samo ja radi drugih trebao odlaziti na pipu napuniti bočicu radi tuđih idiotarija. Ne želeći ispasti budala samom sebi, moram kazati da i drugi odlaze točiti pipu kako ne bi slušali moje idiotarije. Toliko od mene za vas (za sada?). Uživajte radeći što god – samo se ostavite mene. Merci!

Polako ulazimo u novi semestar. Bilježnice se već polako ispunjavaju, jeftina kava iz menze se neprestano prži i obrađuje, a studenti i dalje znaju pričati besmislice od kojih me glava zaboli pa požurim do WC-a da napunim svoju bočicu svježom i toliko osporavanom vodom iz zagrebačke pipe. No, vratimo se mi na razloge tih mojim odlazaka da si napunim pipu.

Igrokaz riječima, kvazi-logičko zaključivanje iz deskriptivnog u normativno, ne-mogućnost sagledavanja osobne situacije iz nekog drugačijeg rakursa i puno toga sličnog biva razlozima zašto toliko puno pijem vode, povodeći se kvazi-transformacijom deskripcije u normativnost, odnosno razlogom moje debljine!

Svi lažu! – rekao bi doktor House. Još gore je lagati samom sebi, pa takovim činom čahuriti se u nekom prostoru i vremenu, ostati začahuren i udisati smrdljiv zrak! No, tko sam ja da ikom sudim što da radi kad ipak znam i da kad meni netko savjetuje – teško takvo što prihvatim. Ipak, i ja se mijenjam zahvaljujući obožavanom de Botonu koji u sklopu svoje knjige Statusna tjeskoba u poglavlju o filozofskim rješenjima naših statusa, nudi jednu mapu ili kako god s kojim se putem metode racia može kvalitetnije donijeti zaključak dali je neki savjet/primjedba upućen nama, dobar za nas ili ne. Eto, toliko za početak.

Vratimo se biserima nas samih koji svakim danom odzvanjaju našim hodnicima, knjižnicama, menzama, kafićima i tako to. Tko se pronađe u nekom od slijedećih bisera, neka zna da to nema veze samo sa njim/njom. Takvi smo svi, a pogotovo kad pričamo a da ne koristimo ono što nam je majka priroda dala – mozak, razum, razgovor sa samim sobom ili što god već.

Evo nekoliko primjera uobličenih u formu dijaloga, a potom svršenih sa kvazi-sociološkim zaključkom moje malenkosti.

AA: Hej, hoćeš ipak na diplomski na FF? Što si ono pričala da bi voljela – arheologiju?
BB: Hej! Pa da, to mi je velika želja da upišem. Pročitala sam literaturu za sve diferencijalne ispite pri prebacivanju, ali ipak mislim da ne ću otići. Ovdje mi je super ekipa, bilo bi mi čudno napustiti već uhodani ritam, kave sa kolegama i tako to! Jeb*š arheologiju!

Što vidimo iz ove situacije? BB je slučaj par exellanse! Djevojka kojoj je san da studira arheologiju još od druge godine preddiplomskog ciklusa na kroatologiji, svoj san ne će ostvariti ne zbog lijenosti već zbog rutine (svakodnevne kave na faksu, ručkovi u menzi ...) i vjere da su kolege na faksu njeni pravi prijatelji. No, ona će se vjerojatno duboko prevariti, a tek će tu dubinu uhvatiti svršetkom faksa kada će mnoge stvari postati jasnije u vezi transformacije odnosa s nekim od kolegijanstva u „prijateljstvo“. Živeći u ovom svijetu gdje smo si svi prijatelji, djevojka ne shvaća da bi se prava prijateljstva održala bez obzira što bi ona nastavila studij u drugom dijelu grada od njih. Ona sumnja i dalje jerbo zna da sadašnji odnos sa kolegama-prijateljima većim dijelom spada u sferu razgovora oko fakultetskih pitanja.

Savjet za BB: Slijedi svoj san. Rutina u kojoj nam je super jednom će se morati transformirati drugom. Ne možeš previše izgubiti, možeš samo dobiti potvrdu tko ti je od tih kolega-prijatelja zbilja prijatelj! Također, pozorno uoči jel itko od tih tvojih kolega-prijatelja podržao tvoju želju za arheologijom! + Dragi moji, bit će možda kasno, a možda i ne, kada shvatimo da je lijepo ponekad na faksu s nekim biti samo u odnosu (u statusu) „kolege“. Ja sam to imao priliku iskusiti i mogu reći da je to najslađe na faksu.

(Situacija kada se od nas studenata traži da pri predstavljanju iznesemo i neka područja unutar sociologije kojima smo posebno interesirani)

CC: Pa mene profesore jako interesira sociologija homoseksualnosti.
(Menza. Kolegica CC raspravlja o sociologiji.)
DD: Hej kolegice, vidim da te zanima sociologija homoseksualnosti. Si se bavila malo s tim? Si išta čitala o tom?
CC: Hm, pa nisam baš. Znaš, nema baš o tom literature. To je novo područje, ali meni jako jako interesantno!
(Tu razgovor završava o tome sa knedlom u grlu !!!)

Ovo je samo jedan od bisera na istu foru. Pri predstavljanju pred drugima želimo ostaviti sliku o nama kako smo mi netko i nešto, pa k tomu kako i nas neko područje iz sociologije zanima. U ovom primjeru radi se o nekom području unutar sociologije za kojeg kolegica tvrdi da je novo, a o njemu priča satima i satima, pritom se referirajući jednom u sto rečenica na neki kvazi portal (primjerice istraživanja sa net.hr-a). Želi ispasti stručnjakinja za to područje pritom se služeći trikom kako o tom području ima malo literature. --- Dok je ona navodno maher za sociologiju homoseksualnost, ja se ne želim pretjerano opisivati kao obožavatelja ovog ili onog područja jer je to čista gluposti, a razlozi o tome ću dati pred kraj ovog dijela. Ja sebe volim definirati unutar znanosti kao osobom koja se trenutno ne bavi nikojim područjem ponaosob, već kao znanstveni hobi ima proučavati knjižnične baze sociološke i znanstvene literature, novitete i tako to. --- Kolegica sa tom svojom predstavom ne zna kako postoji šans a da je netko može opovrgnuti jerbo je činjenica da o tom području zbilja postoje knjige (i to čak i na hrvatskom jeziku što je još jedna činjenica koju posebno upamtim kad se radi o knjigama jerbo nisam na „ti“ s engleskim jezikom). Eh, moja kolegice. Što ću od tebe? Pustit ću te da uživaš u tom stvaranju lažnog virtualnog identiteta. Zašto? Jerbo je većina nas takva. Neki su VEĆ navodni stručnjaci (ili obožavatelji) Webera, Marxa, prosvjetiteljstva, pozitivizma, sociologije mode i tako to, a da pritom nisu pročitali ni knjigu od bezbroj na policama. Kakav sam ja identitet osim toga mogao steći o toj kolegici? Ili da laže po pitanju provjere knjižnog fonda (uzimajući u pretpostavku da smo svi do sada naučili barem koristiti knjižnične kataloge) ili zna da nešto i postoji, ali joj se ne da uzeti, pa pročitati. Smiješno!

Savjet: Kolege, kolegice, da vas nešto zbilja zanima vrijedi pravilo da će te onda uzeti u svoje ruke miš ili knjigu pa istraživati. U suprotnom svi mi gradimo (vlastiti) virtualni društveni identitet koji brzo splasne. Da, na početku ćemo biti face izazivajući kog drugog divljenje našim interesiranjem za neko znanstveno područje, ali koga mi tu svi svakog lažemo? Ima li to smisla, pobogu? Ne, dugoročno nema! Poskliznuti ćemo se svi skupa od sapun! Pročitajmo nešto, pa onda govorimo da nam se to sviđa ili ne sviđa, a ne pričati gluposti i praviti se znanstvenici kad to nismo. Vjerujte mi znanost takve ne će i ne smije legitimirati u svoje redove.

P.S. No, nemojte misliti da samo ja radi drugih trebao odlaziti na pipu napuniti bočicu radi tuđih idiotarija. Ne želeći ispasti budala samom sebi, moram kazati da i drugi odlaze točiti pipu kako ne bi slušali moje idiotarije. Toliko od mene za vas (za sada?). Uživajte radeći što god – samo se ostavite mene. Merci!

Sav uzbuđen, ustao sam i obukao cipele. Žurnim koracima krenuo sam put tramvajske stanice. Čekanje, presjedanje, stajanje na nogama, ustupanje sjedala starijim bakicama, presjedanje i opet čekanje. Čavićeva ulica i plavi autobus. Nervoza zbog kašnjenja, žurba kroz borongajske stazice i napokon smirivanje nabreklog srca pred vratima predavaonice. Smiono lice i spojene ruke. „Oprostite što kasnim, profesore.“

Navike su tu da ih rješavamo. Naviku koju sam maločas opisao promijenio sam radi ljubavi spram fakulteta. Ta neobična i posve iracionalna ljubav se rađala laganim koracima. Hrvatski studiji. Kako neobično! Usred velike površine šume krije se zgrada u kojoj se prenosi znanje za koje vjerujem da može biti upotrijebljeno za boljitak ljudskog života. Napose, takovo mišljenje imam pogotovo za sociologiju po čijem studijskom programu studiram već drugu godinu. Od dana kada sam suznih očiju lupao glavom o zid jedno cijelo ljeto odnosno vrijeme nakon upisa fakulteta, pa sve do današnjeg dana prošlo je jako puno vremena. Vremenom se razmišljanja mijenjaju. Takova situacija se dogodila i u mojoj glavi. Mislio sam da sociologija kao predmet moga studiranja jest ludost jerbo potječem iz ne baš tako sjajne ekonomski potkovane obitelji (sebe smatram racionalnom osobom koja se trudi gledati kako potezi koje poduzimam mogu utjecati na moje i tuđe poteze i prilike u budućnosti), a posla od nje je tako malo. Mislio sam da bih život učinio boljim da sam izabrao informatiku koju sam također prošao na razredbenom ispitu. Mislio sam i hvala dragom bogu – prevario sam se. Rečenica koju zadnje vrijeme hvalim cijelo vrijeme jerbo izlazi iz mojih usta, a to je: „Našao sam se u sociologiji“. Kako i zašto? Na takova pitanja ću pokušati u ovom kratkom, a nadasve slatkom, pismenom izlaganju izložiti.

Zasigurno ste se susretali sa razno raznim definicijama sociologije i one su sve bajne i krasne. Sociologija za mene predstavlja puteljak (ne želim kazati stranputicu) kojim sebe (s pretpostavkom da se trudiš, ili kako bi to rekli sociolozi – imaginiraš) možeš upoznati s nekog drugog gledišta. Sagledaš se iz neke druge pozicije, sagledaš svoj položaj kojeg si imao i, zapravo, shvatiš da uvijek možeš napredovati kao čovjek bez obzira na ine stranputice koje se svakome od nas nameću. Također, nakon određene faze bivanja studentom, prestaješ generalizirati o nekomu i nečemu te determinirati o nekim procesima i sličnom. Sociolozi imaju težak zadatak. Nadasve, osuđen si na borbu na više polja: poput polja savladavanja velikog broja literature bez koje ne možeš razvijati onu svoju specifičnu imaginaciju; polja egzistencije jerbo smo svjesni situacije da se naše zvanje još ne cijeni u dovoljnoj mjeri i upravo zato smo prisiljeni na veliku, krvavu borbu s potonjim poljem; malih i velikih, teških i lakših bojišta. U svemu tome važna je volja, upornost.

Sva osoba je ranjiva. Njezinu ranjivost povećava ili smanjiva društvo s kojim je u kontaktu od samog stupanja na ovaj svijet, pa sve dok te lijepog sređenog ne spremi to isto društvo dva metra ispod zemlje. Tako je i sa mnom. Sve moje životne nelagode i uspjesi mogu nazivati takovima jerbo su vezani za ljude. Prošao sam to što sam prošao kao dijete i kao pubertetlija. Bilo je tu svega. No, da nema tog svega – mislim da bi svijet izgubio smisao, ali o smislu neki drugi put. Čudni su životni putevi. Tu sam gdje sam. Nadasve, postajem zadovoljan samim sobom jer neke događaje iz prošlosti (prošlost je tu da nas muči, ali imao ona i drugih razloga) rasvijetlim barem jedim dijelom i zapravo vidiš te situacije iz nekog drugog gledišta, s nekim drugim objašnjenjem. Rekao bih da postajem zadovoljnim čovjekom i da preklinjem dane kada sam glavom udarao o zid jerbo „tko ovo može platiti“.

I sada sam došao do toga da cijeli tekst mogu konačno koncipirati u jedan kratak, ali sladak zaključak. Sociologija je moja tableta protiv depresije, dosade i gluposti. Sociologija je moj način da kažem životu „da“, a samoubojstvu kao činu kažem „ne“ jer vrijedi živjeti. Sociologija ne može odgovoriti na neka pitanja, ali se trudi. Isto je i sa ljudima. Sociologija nema odgovore na sva pitanja te kao takova ne može opstati. Isto to možemo komparirati s čovjekom. Nitko od nas ne može preživjeti sam jerbo su nam potrebni drugi. Nitko nije otok, pa tako ni sociologija.

P.S. U mojim ustima se stvorio karijes. Rekoše mi da ga se kada ga dobiješ teško riješiti. Uvijek mu se vraćaš. Nadasve, govorim o karijesu sociologije.