Napomena: Ovaj tekst se ne odnosi na sve ljude

Život u postindustrijskom društvu se odvija ubrzanim tempom. Takav stil života ima jak odraz na odrastanje i sazrijevanje mladih ljudi. Osim velikih očekivanja od društva pri izboru daljnjeg obrazovanja, dobrih ocjena i općenito nekakvog pravilnog ponašanja, suočavaju se sa raznim pritiscima moderne kulture. Trude se istaknuti unutar gomile ljudi koji se također po nećemu trude istaknuti, i ta „borba“ za pokazivanjem „vlastitog ja“ i pronalaženja smisla u besmislici opstruira njihov emocionalni razvoj. Nebi bio toliki problem kada bi jednom pronašli sebe, pa se mogli posvetiti drugim stvarima. Problem je taj što se stalno iznova izgrađujemo, profiliramo, obrazujemo, trudimo pratiti promjene, što uzrokuje kaskanje emocionalnog razvoja- prema mom subjektivnom mišljenju.

Čak je i sistem visokog obrazovanja postao opasan za emocionalni razvoj. Umjesto fakultete, studenti se danas po drugi put upisuju u srednju školu. Uz pet puta širi opus gradiva te razne seminarske i druge obaveze koje pojedini kolegiji nose, postaje gotovo nemoguće kvalitetno se spremiti za kolokvije koji se naredaju jedan za drugim. Kao posljedice se javljaju stres, nespavanje te veliki manjek vremena za društveni život i razne ambicije koje bi studenti htjeli razvijati.

Smatram da se takav ubrzani tempo odražava i na ljubavni život , jer prema mom subjektivnom opažanju, naši roditelji nisu imali toliko partnerica i partnera koliko mi danas imamo. „Zaljubljujemo“ se svakodnevno. Dobro, da ne pretjerujem, reći ću, premda sam sada uzela preveliki razmak- jednom mjesečno.

Da analiziram- kako to da nam se tako često netko svidi? Pa nam se nakon toga prestane sviđati? Stignemo li mi uopće upoznati tu osobu? Ne, ne stignemo. Upravo je to odgovor na ova sva pitanja. Ne da ne stignemo upoznati osobu, nego se ne zaljubljujemo u osobu, već u neke konstrukcije iskreirane u našim glavama. Svidi nam se nečiji osmjeh, kretnje, glas... i onda sebi u glavi iskreiramo idealan tip osobe. Prema toj teoriji, postupak odljubljivanja je vrlo logičan. Upoznamo bolje osobu, i čim neke karakteristike nisu onakve kakvima smo ih zamislili, entuzijazam opada. Ali na žalost ne opada uvijek kod obje strane istovremeno. Zapravo, to je česta pojava, da jedna strana biva povrijeđena kod svakog „zaljubljivanja“, naravno, ako „zaljubljivanje“ biva na neki način „realizirano“. U tom ljubavnom vrtlogu koji se sastoji od zaljubljivanja, povređivanja drugih i bivanja povrijeđenima, zbog ubrzanog trenda odvijanja svega toga, dat ću si slobodu da konstruiram novi pojam, karakterističan za situacije povrijeđen.

ove se „isforsirano prebolijevanje“, a podrazumijeva ubrzane metode prebolijevanja prekida takvih odnosa. Način isforsiranog prebolijevanja je kod svake osobe drugačiji, ovisno o tome o kakvoj se osobi radi, pa se nebi usudila ponuditi opću definiciju. Neki se napiju više puta, neki odu kod najbolje/g prijatelja/ice koji ih tješe tako da karikiraju mane osobe koja ih je povrijedila. Neki slušaju agresivnu glazbu, neki plešu, neki pišu, a neki plaču. Nekima treba mjesec dana, ali onima koji su već iskusni, tj. više puta povrijeđeni, treba sve manje i manje. „Izliječe se“, tako da ne misle o tome što su imali na dohvat ruke.

Ali meni je osobno čudno da se ljudi tako brzo mogu izliječiti. Mislim da tako nešto ne može proći bez emocionalnih posljedica. Imam osjećaj da se naša „srca“ cijepaju svaki put kada dožive takav krah. Osoba koja nas povrijedi ponese komadić sa sobom. To me jako podsijeća na zbirku fantastičnih romana za djecu „Harry Potter“ od J.K.Rowling, gdje je najzločestiji čarobnjak rascjepao svoju dušu na sedam djelova, tj. horkruksa, tako da je ubio sedmero ljudi. Imam osjećaj kao da si sa ljubavnim krahovima cijepamo srca na love-krukse. I sada se pitam, jer mi taj dio nije jasan- dali nas to čini slabijima ili jačima? Dali sposobnost da brzo prebolimo osobu odražava našu jačinu, ili to odražava slabost jer nemamo snage da patimo? Ili to znači da su naše duše ogoljene i da smo jednostavno emocionalno otupijeli?

Ostavljam vam da sami pokušate pronaći odgovore na ova pitanja, jer ih ja još nisam uspjela pronaći...

Pošto nisan vjernik, baka svaki dan umisto mene zahvaljuje Bogu na životu kakav mi je dodijelio. Osim zanimljive rodbine i prijatelja, iden na fantastičan fakultet (pardon, nije fakultet al nema veze). Na fakultetu na račun prosjeka svake godine plaćan sve manju upisninu. A čak san počeo štedit i na gelu za kosu. Umisto da pravim frizuru ujutro, samo uđem u knjižnicu Hrvatskih studija i kosa mi se mahinalno nakostriješi. Reka bi čovik da se radi o ekonomskom fakultetu kad uspijevamo ostvariti ovakve uštede. Za snižavanje cijena fakulteta zaslužan je moj marljivi rad. A za uštedu na gelu za kosu, a posli ću objasniti, i na hrani, a i bome za rad na mojoj liniji iako nije potribno, zaslužan je gospodin kojeg ću u daljnjem tekstu, kako bi zadržao anonimnost, zvati „Lepršava kosica“. A sada ću vam ispričati kako je sve započelo.

Dakle jednog lipog dana koliko je to uopće moguće u uglavnom oblačnom Zagrebu, došao je red i na zaokruženi dan u mom kalednaru. To je bija prvi dan novog semestra na našem amo reć fakultetu. Prije prvog predavanja mi je ostalo vrimena pa sam otiša u knjižnicu da provjerim fejsbuk.

Uletija san ka roketa u knjižnicu, i poletija prema kompjuteru, ka i uvik. Iz nekog razloga neko mi se obratija, šta nije baš uobičajno za knjižnicu, a moran priznat ni poželjno. Okrenija san se malo zbunjen i tad sam prvi put susreo široki osmjeh gospodina „Lepršave kosice“. Biserni zubi su se nazirali između njegovih rumenih usana, a pažljivo počešljana i djelomično reka bi čak i uvijena kosica pažljivo je otkrivala njegove jake crte lica. Zatečen oduševljenom pojavom, i ja san se nasmija, i gledan, ovaj garant ima neke bombone. Ali na moje zaprepaštenje, gospodin „Lepršava kosica“ me zamolija da ostavin jaketu i torbu na višalici. Haaa?? Kosa mi se vidno nakostrješila, faca iskrivila, reka san mu da izlazin da pet minuti i sa izrazon lica „ignore“ produžija dalje. Ono, neće ti ovo proć, no way. Ko je on da sad uvodi neka pravila, nek se prilagodi svima nama koji smo do sad bili tu.

Vjerojatno podsvjesno pogođen neugodnim susretom, dobra dva tjedna sam izbjegava našu dragu knjižnicu.

Idući put kad san triba ić u knjižnicu, skroz sam zaboravija na hirove gospodina „Lepršave kosice“, i opet san ka i prvi put uletija da nabrzake bacin oko na fejsbuk. Ali ovaj put me na moje zaprepaštenje dočekala gospođica koju ću radi zadržavanja anonimnosti zvati „Barbie“, iako u stvarnosti nema nikakve sličnosti. Vidno uživajući u položaju da mi može dirigirat šta da radin, svojin prstićem je nabacila već očito uvježban mot da skinen jaketu. Asti...

Ostavija san torbu, i iša sist u jaketi, i opet mi je napravila mot, a ja san reka da mi je ladno- i bilo mi je!! Ali NE, mora san se vratit i ostavit jaketu. Kasnije san iša posudit knjigu, i vidi čuda, i tu su uveli novo pravilo- da moramo ostavit iksicu ili indeks. A mislin stvaaarno! Ostavija san iksicu, i povratkom doma razmišljam: koja je svrha svega ovoga? Tira me na dijetu, jer mi neda iksicu, a oće da se smrzajen kad mi je ladno bez jakete. Pa ženo, ako oćeš da buden bez jakete tribaš mi bar dat da jeden, jer ću ti još umrit kad od gladi pošto neman masnih rezervi da me drže na životu ili griju.

Jutro nakon brucošijade Hrvatskih studija, bija san mamuran za poluuudit i svako malo san pija vodu da se ne onesvistim. Vidno nezadovoljan procedurom ulaska u knjižnicu, odma sam skinija jaketu i ostavija torbu, al san ponija vodu sa sobom. Ali gospodin „Lepršava kosica“ me opet dočekao sa osmjehom i pokazao svojim prstićem da ne smijem unit bocu, dok ga je gospođica „Barbie“ gledala sa divljenjem i odobravanjem. Nisan tija objašnjavat koliko san popija sinoć, al san im reka da mi STVARNO triba voda. I on je odgovorija: „Vidite li mene da ovdje pijem? I ja odem sa strane popiti kad sam žedan.“ I onda je opet napravija onaj poznati mot prstićem. Osta san ga neugodno gledat deset sekundi dok mi se faca krivila isprid njega, a u glavi rojile scene kako ga gađan s ton bocon u facu. I sa tako vidno zgroženon facom san ostavija vodu sa strane, i u povratku opet prolazija kraj njega gledajući ga ka da mi je ubija mater.

Ali danas je moran priznat poseban dan. Uvjeti u knjižnici se u međuvremenu nisu vraćali na staro, ali zato su se odlučili na novi korak. Dakle, ulazin u knjižnicu prije kojih po ure, i već mahinalno iden obisit jaketu i ostavit torbu, al zamisli, nema više vješalica. Oduševljeno gledam- napokon su se opametili, možda je gospodin „Lepršava kosica“ otiša, i krenen hrabro prema kompjuterima. Ali dočeka me gospođica „Barbie“ koja je ka Bella u Harry Potteru vjeran sljedbenik svog gospodina Lorda Voldemorta, ilitiga u ovon slučaju gospodina „Lepršave kosice“. I iako je izgledala ka da će bacit kletvu svaki čas (pišen pod dojmom novog filma o Harry Potteru), ove riječi proizađu iz njenih usta: „Sada robu ostavljamo vani u ormarićima, uzmemo ključ i onda zaključamo“.

Ja san u životnon šoku. Nemoš mi provodit torturu na mom malon faksu, di se svi znamo i ugodno družimo. Koje su ovo šeme. Jel se osjećaju moćno šta nas drže tako postrojenima. Reka bi da očito imaju malo samopouzdanja i da su nezadovoljni svojim životon kad ga imaju potrebu ovako , da prostite , zaj.. ljude bez razloga.

E cure, znate šta! Ajde lipo, sve vi koje nosite visoke pete, lipo se smistite u zadnje redove, i prošetavajte svako malo do vc-a, pa po kavu, pa zapalit, mislin da ćemo im tako lipo pokazat kako imaju rupu u novin zakonima. A ko zna, možda nas zeznu pa budemo tribali kupit i papuče za ulazit u knjižnicu, nebi se čudija!

p.s. Sad san unija san vodu da gospođica „Barbie“ nije vidila. Moga bi je ostavit na podu da vidi da san je zeznija, i napisat na njoj „I will be back“.

Da, sad san se ispuva na ovon tekstu, pa mislin da ću to ostavit za idući put.