Potaknut učestalim izjavama hrvatskih političara tijekom predizborne kampanje, kako su protiv istospolnih/homoseksualnih brakova jer nisu dio Hrvatske, dakle autohtone kulture, odlučio sam njihove tvrdnje i provjeriti. Kulturu možemo shvatiti na različite načine, no ja bih, kako se ne bi previše udaljio od teme, spomenuo samo ona najbitnija obilježja. Kulturu predstavljaju niz simbola, običaja, znanja, prava, vjerovanja i morala koje dijeli određena populacija ljudi. Brak bi tu spadao pod običaje. Kao takav ima svoju simboliku te je određen u pravnom (pred državom) i religijskom smislu (pred religijskom zajednicom). On u takvom obilježavanju podrazumjeva zajednicu između muške i ženske jedinke (op.a. prema Goffmanu, muškarac i žena se postaje preuzimanjem uloga), potvrđenu od strane institucija, čije se sklapanje mora održati pred svjedocima. Tako to biva odrađeno naraštajima, neovisno o ritualu sklapanja.

Gledali mi na svijet kao etnocentristi ili kulturni relativisti, historijskim putem ćemo doći do istog zaključka, a to je da u povijesti, u različitim kulturama, nikada nije bilo homoseksualnih brakova. Povijest je tu jasna. Oni su ozakonjeni tek 1989. godine u Danskoj te se prije toga ne spominju kao dio državnog prava. Kultura kao takva o tome ništa ne govori. Govoreći o tome da tako jest i ako takvo treba i ostati, prema filozofu Nevenu Sesardiću dolazi do pogreške kod logičkog zaključivanja, jer se iz činjenične premise izvodi konkluzivan zaključak. Prostim riječnikom govoreći, pogrešnim iskorištavanjem povijesnih činjenica u svrhu prikazivanja istospolnog braka kao nečeg što je nekom „fuj, neljudski i odvratno“ želi se održati i dalje nepromjenjen status, jer ako tako ne bude, konzervativci ističu, to može imati dalekosežne posljedice. Tu se poteže pitanje svrhovitosti braka, a to je ako zanemarimo ljubav i ekonomsku korist, rađanje djece. Znači li to i zabranu svih brakova u kojima ne dolazi do repro dukcije? Logički govoreći, ne. Tu bi se ubrajali i istospolni brakovi, no isticatelji kulture govore NE! U tu instituciju spadaju isključivo muško i žensko. Na to se nadovezuje i odluka da ne smiju biti u rodu, a ako i jesu, tolerira se tek od udaljenosti od „4. koljena“. Tu se navode i genske malformacije djece rođene začete u bliskim/incestuoznim zajednicama. Ovo ne predstavlja argument protiv homoseksualnog braka. Za začeće je potrebna muška i ženska spolna stanica. Dvije istovrsne spolne stanice ne mogu dovesti do začeća.

Ovim prikazom dolazimo i do pitanja posvajanja djece od strane homoseksualnih roditelja. To je veliko područje i zahtjevalo bi otvaranje nove. Postoje problemi i kod odgoja tj. „podizanja“ djece od strane samohranih, rastavljenih roditelja, usvajanja od strane jedne osobe te pitanje umjetne oplodnje. Samo nabrajanjem ostalih problema kod odgoja djece od „ostalih“ strana vidimo da situacija nije jednostrana u korist opisivanja odgoja u homoseksualnim obiteljima kao loša i nedostatna.

Izjavom kako istospolni brak nije u skladu sa kršćanskom religijom, bili bi opet u pravu. Ako shvaćamo i religiju kao dio kulture, a kultura se živi, tu se može prikazati i religijska pripadnost Hrvata. No, što pokazuje praksa? U Hrvatskoj je, prema popisu iz 2001. godine, nešto više od 87% katolika. Daljnja istraživanja samo se nastavljaju na tu temu. Agencija Ipsos Puls radila je istraživanja, a postoje i druga ispitivanja u kojima se propituje žive li ti katolici zaista onako kako religija to propisuje. Rezultati su produkt znanstvenih istraživanja. Statistički podaci tih istraživanja pokazuju nam kako velika većina izjašnjenih katolika ne živi po religijskim načelima. To nas dovodi do zaključka kako je riječ o ljudima koji ne žive bitan aspekt vlastite kulture. Nije mi namjera raspravljati o tome je li to dobro ili loše, samo želim ukazati na razliku između teoretskog broja i praktičnog života.

S obzirom na činjenicu da istospolni brak ne spada niti u jednu kulturu svrstao bi ga, prema definicijama kulture i civilizacije njemačkog humanističkog intelektualnog kruga, upravo pod civilizacijsku odluku/mjeru društva. Civilizacija, osim ekonomskog i tehnološkog napretka, zauzima i područje politike i organiziranja društva. Boriti se za prava homoseksualaca u društvu te zalaganje za organiziranje i ostvarivanje prava i dužnosti bračne zajednice predstavlja političku borbu.

Opća deklaracija Ujedinjenih naroda govori: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.“ Prava predstavljaju sljedeća obilježja: rasa, boja, spol, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, imovina, rođenje ili drugi pravni položaj. Tu su uključena i biološka i kulturno/civilizacijska obilježja - ona koja su uvjetovana društvom. I Ustav Republike Hrvatske, članak 14. Kaže: „Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.“ Pravni sustav govori svoje – pred zakonom su svi jednaki. Zakon predstavlja odluku neke države za samouređenjem. Kao takav može se mjenjati i napisati novi, ukoliko dođe do potrebe za time. Ima li kod nas volje i truda da kroz politiku zaštitimo i uspostavimo istospolni brak i sagledamo manjinu unutar našeg naroda, pokazat će vrijeme. Ne mora termin posuđen iz kulture i pravno redefiniran kao registrirana zajednica osoba istog spola, ući u kulturu jednog naroda, čega se možda političara „boje“. Ono čega može biti dio , prema Norbertu Eliasu, sam je proces civilizacije - strukturne promjene u ljudima, u pravcu veće konsolidarnosti i diferenciranosti kontrole nad afektima, kako u iskustvu, tako i u ponašanju.

Čime bih htio i poručiti političarima: „Da, u pravu ste. Znam koje argumente koristite i uviđam za koju se političku opciju borite. Podržavam vas u očuvanju kulture, a jedini način njenog očuvanja, sam je proces civilizacije. Zato očuvajte kulturu, a razmišljajte o civilizaciji!

Prolazeći kroz problem svakodnevnog života, zapitao sam se vidimo li mi zaista pravu sliku stanja stvari ili nas je „status quo“ toliko odbacio od vlastitih stavova da ga smatramo jedinim mogućim stanjem za sve vrsta problema? Svakom studentu sociologije bi ovo trebalo biti početno pitanje za pogled na današnjicu, no što je sa ostalim ljudima, koji se ne bave proučavanjem društva kroz teoriju i praksu, već o svim problemima saznaju iz medija, vlastitu sliku kreiraju po stavovima drugih te se naivno upuštaju u poštivanje neki prividnih normi i obrazaca društva, koji ne moraju biti takvi. Mogu li ti ljudi nešto saznati o problemima ljudi oko nas te mogu li shvatiti da stanje kakvo se prikazuje od centara moći nije idealno niti pošteno prema većini? Razmišljajući o tome problemu te o osnovnim problemima društvenog kreiranja stvarnosti, sasvim slučajno shvatio sam da stand-up komičari, svojim nastupima ne žele samo nasmijati publiku već i prezentirati joj današnje probleme, pogotovo one koje se tiču neravnopra vnosti među ljudima.

Stand-up komičari su glumci koji u svojim nastupima koriste šaljiva djela, koja ili sami smišljaju ili preuzimaju od drugih autora, a pogodni su komičnoj izvedbi. Zašto su stand-up komičari glumci? Oni su glumci zbog toga što u svojim djelima koriste, kako bi se izrazili sociološkom frazom, sociološkom imaginacijom. Ta sociološka imaginacija je pogodna komičarima jer im pomaže uživiti se u neki lik te vjerno dočarati tjelesne odnosno vanjske te duhovne odnosno unutarnje osobine predstavljene osobe. Ta osoba nije prikazana kao pojedinac nego kao skup generaliziranih osobina nekog naroda ili zajednice. No, prije nego što sam komičar postavi svoje likove „na noge“, mora istražiti što će prikazati. Za taj prikaz koriste svoje „komičarsko oko“. Zašto se to baš to tako zove? Zato što to njegovo „oko pronalazi i uviđa ono što drugi ne vide. tj. vide, no ne percipiraju mogući „drukčiji“ na način. To im uspijeva zbog toga što ljudi, navikli na rutinu te prihvaćajući „status quo“ kao jedinu mogućnost, vjerojatno nis u navikli na drukčije stvari i drukčiji opis. Shvaćajući ljudsku naivnost i prepoznavajući mogućnost uspjeha kroz svoj nastup, komičar će iskoristiti dijalektiku te odstupiti od uobičajenih obrazaca ponašanja, kako bi stvarao priču te kroz određenu društvenu poruku, ipak i nasmijao okupljenu publiku.

Napetost je jedan od konstrukta priznatih društvenih funkcija za humor. Naime, primjeri pokazuju da kada su pojedinci iz publike sudjelovali u kršenju prepričanih normi, u nekim situacijama, kao rezultat se kod njih stvara određena količina napetosti. Iako je komičaru nemoguće znati što publika misli tijekom nastupa, jedan od mogućih pokazatelja postojanja napetosti jest nervozan smijeh. Kada nakon pričanja priče slijedi vic, publika to kao doživljava olakšanje te to pokazuje kroz smijeh i pljesak. Jedan od razloga zbog kojeg komičari dobivaju malo pažnje od strane same sociologije je pretpostavka da se smiješno i racionalno međusobno isključuju. Sociolozi na društvo gledaju iznutra te tako objašnjavaju njegove postavke, dok komičari hodaju na marginama unutarnjih i vanjskih obilježja te pažnju pridonose samoj interakciji između ljudi.

Sociologija ima ulogu u obrazovnom sustavu dok su komičari angažirani na području show buisnessa, a teme prezentiraju na pripremljen no još sirov (subjektivan) način, koji možda je i sam ključ uspjeha stand-up komedije. To zaključujem jer je ljudima lakše predstaviti probleme kroz oči komičara nego na način kakav znanstvena zajednica prikazuje, jer je ona još uvijek rezervirana za obrazovanije slojeve stanovništva. Također komičari mogu iznijeti jako puno problema sa konkretnim primjerima, koji su mnogi od nas vidjeli i iskusili, u jako malenom vremenu. Sociolozi uz pomoć sociološke imaginacije mogu sagledati moguće probleme, no za prezentaciju istih, brzo bi se izgubili u činjenicama i teorijama, jer sami u malom opsegu vremena, teško da bi mogli to s lakoćom iznijeti na jednostavan i zanimljiv način.