07. svibanj 2010. | Marko pl. Radolović

Videći svakoga dana sve kristalnije kuda se ovaj svijet kreće, a to je psovka, odlučio sam pripomoći akterima koji ga stvaraju takvim. I budući da sam student pa mi je to nekako najprisnije, obraćam se studentskoj populaciji s jednim jednostavnim, lako pamtljivim vodicem kojim će ostaviti traga u povijesti debilizma. Nudim sedam koraka, za svaki dan u tjednu. Kako divno, kako krasno...

30. travanj 2010. | Marko pl. Radolović

OPASKA SVJETOVNIH VLASTI: Za one koji nisu pročitali prvu priču o Tončiju, Radolović (koji zapravo nije plemeniti, nego je to ukrao kako bi ostavio dojam da je uzvišen a zapravo je glup) u drugoj priči nastavlja vlastite recenzije Vrdoljakove serije „Tito“. Za bolje razumijevanje, autor ovog teksta je zapravo samo isfrustrirani glupan koji 2006. nije ni smogao hrabrosti da upiše „filmsku i tv režiju“ na Akademiji dramskih umjetnosti, pa sad pubertetski pljuje po ovom velikanu jugoslavenske i hrvatske kinematografije. Kako divno, kako krasno...

23. travanj 2010. | Marko pl. Radolović

Jednom davno, u jednome dalekome kraju, bješe jedna ne još tako razvijena (bar ne po zahtjevima stanovnika i obećanjima vlasti) zemlja: unatoč nedaćama, porezni su obveznici uredno punili državni budžet gotovo strasno vjerovavši u napredak, u svijetlu budućnost. Jednog je tmurnog dana Hrt, preko dakako uplata poreznih obveznika, dao Antunu Vrdoljaku 10 milijuna kuna za snimanje do tada najambicioznije serije u toj jednoj ne još tako razvijenoj zemlji. Bješe to serija o drugu Titu...

16. travanj 2010. | Marko pl. Radolović

Moja generacija, što je studij upisala 2008., ispunila je anketu kojim se provjerava stav studenata o određenom profesoru odnosno asistentu, na kraju ljetnog semestra 2009. i na kraju zimskog semestra 2010.: unatoč obećanju da će i studenti imati uvid u rezultate anketa (što smo, zbog nepoštivanja dogovora u prvom pokušaju, krajem zimskog semestra posebno naglašavali), mi o određenom stupnju „popularnosti“ profesora pojma nemamo, premda smo mi oni koji su ga stvorili. To nije samo nepravedno, to je omalovažavanje...

09. travanj 2010. | Marko pl. Radolović

Od primarne slutnje da bi i moje stvaralaštvo moglo biti podvrgnuto cenzuri (što ne bi bilo prvi put), mislim da je ta tema dostojna razglabanja. Apriorno možemo zaključiti da je cenzura apsolutno opravdana u određenim situcijama, ili pak da je to besmisleno i kontraproduktivno...

02. travanj 2010. | Bogdan Blotnej

Prolazeći kroz problem svakodnevnog života, zapitao sam se vidimo li mi zaista pravu sliku stanja stvari ili nas je „status quo“ toliko odbacio od vlastitih stavova da ga smatramo jedinim mogućim stanjem za sve vrsta problema? Svakom studentu sociologije bi ovo trebalo biti početno pitanje za pogled na današnjicu...

26. ožujak 2010. | Toni Petković

Teško da ću nešto pametno večeras napisati. Teško da ću večeras poštivati kanon kojem pripadam. Teško, sasvim teško. Teško, jer moje uši i oči gledaše muškarca koji se trudi da bude njezina još bolja zamjena. E pa, mislim da ne će ići to tako. Ovo je napose sastavak o njima. Asistentima i asistenticama. Pa krenimo...

18. ožujak 2010. | Marija Trampuš

Što da vam pišem, braćo, kad već sve znate. Eto, ovaj put ne mogu, a da ne napišem da ne mogu, a da ne primjetim kako se u glavama mnogih studenata udobno smjestilo razmišljanje o zaposlenju nakon završetka studija. Ovaj problem ne bi bila moja tema, da razmišljanje o njemu ne postaje teškoća koja u sebi skriva neopisivu snagu da dobrano izmori čovjeka. Čovjek, student, počinje sve više i više razmišljati o budućnosti, dajući prednost onakvim predviđanjima koja obećavaju koliko-toliko dobar život. No, možemo li ostati nerealni optimisti, ako u obzir uzmemo postojeće stanje i pretpostavku, koja se sada već može poistovijetiti sa činjenicom: teško da ćemo, braćo moja, pronaći posao kao sociolozi. (?)...

12. ožujak 2010. | Toni Petković

Sav uzbuđen, ustao sam i obukao cipele. Žurnim koracima krenuo sam put tramvajske stanice. Čekanje, presjedanje, stajanje na nogama, ustupanje sjedala starijim bakicama, presjedanje i opet čekanje. Čavićeva ulica i plavi autobus. Nervoza zbog kašnjenja, žurba kroz borongajske stazice i napokon smirivanje nabreklog srca pred vratima predavaonice. Smiono lice i spojene ruke. „Oprostite što kasnim, profesore.“...

05. ožujak 2010. | Marija Trampuš

Ispitni rokovi, koliko sam imala priliku primjetiti, svima su nam se nešto odužili u ovom semestru, pa je bilo izlazaka i na treće rokove, što nikako nije obećavalo da će se predviđeno vrijeme za odmor zaista provesti odmarajući. Ipak, sam pogled na lica kolega i kolegica IV semestra sociologije dao mi je povoda da zaključim kako je većina novi semstar dočekala sa osmjehom na licu...

28. veljača 2010. | Marija Trampuš

Studiram i promatram tu našu malu akademsku zajednicu. Vidim kako studenti svakim danom prolaze kroz neke nove situacije i stvaraju neke sasvim nove rutine u nekim vlastitim novostvorenim svjetovima. Vidim studente koji uživaju u studentskom životu, žive punim plućima. Vidim studente čija lica krase osmjesi i čije odnose krasi prijateljstvo...